Od srijede, 12. ožujka u 19 sati kad će biti svečano otvorenje pa sve do 25. travnja, splitska Galerija Kula bit će domaćin izložbe, autorice Neli Ružić, pod nazivom ‘No longer, not yet‘ koja obuhvaća video-zvučnu instalaciju ‘Disati zajedno (mjerenje kozmosa)‘ i tekstualni rad po kojem čitava izložba i nosi ime.
Na fizičkoj razini, rad ‘Disati zajedno (mjerenje kozmosa)’ je koncipiran kao multikanalna instalacija sa sedam ekrana koji su postavljeni na crne postamente u zatamnjenom galerijskom prostoru. Ekrani reproduciraju videosnimke izdaha šezdesetak ljudi, dok se sa svakog emitira individualno prilagođena zvučna kompozicija Carole Chargueron, francuskom skladateljicom i umjetnicom zvuka, koja od kraja devedesetih umjetnički djeluje u Mexico Cityju, gdje je snimila dahove šezdesetero ljudi, a njihovi su zvučni zapisi pridruženi videoradu u siječnju i veljači 2023. godine, a koja dodatno gradi iskustvo korskog višeglasja.
Tako se stvara prostorni dojam složene polifonije disanja, gdje se zvučni i vizualni elementi prožimaju, naglašavajući ideju međusobne povezanosti u nevidljivom prostoru razmjene zraka i vremena. Pojedinačni dahovi snimani su tijekom pandemijske krize 2021. godine u splitskom studiju Darka Škrobonje, uz pridržavanje propisanih uvjeta i mjera zaštite.
Ritam daha
- Neli Ružić ovom instalacijom stvara ambijentalan prostor koji spaja individualno i kolektivno iskustvo disanja, pojašnjava dr. sc. Dalibor Prančević - U temelju rada nalazi se prizor dahova otisnutih na staklenoj površini, koji postupno nestaju, evocirajući prolaznost i efemernost ljudske prisutnosti. Ovo materijaliziranje neuhvatljivog, fizičkog traga disanja, istodobno djeluje kao vizualna metafora za zajedništvo, protok i kruženje zraka koji nas neraskidivo povezuje. Semantička razina rada razotkriva složene odnose između biološkog i kozmičkog vremena. Dah, ritmičan i vitalan, suprotstavlja se ubrzanoj temporalnosti suvremenog društva oblikovanoj imperativima produktivnosti i kapitalističkog ubrzanja. Rad Neli Ružić podsjeća nas da je disanje temeljni životni čin, ali i zajednička osnova svakoga ljudskog postojanja, čin koji itekako može biti ugrožen, što se pokazalo tijekom pandemije COVID-19, dodaje Prančević.
Sama autorica kaže kako ambijent zajedničkog disanja ukazuje na krhkost i fragilnost života, ali i vitalnost prostora ko-respiracije.
- Zbog položaja svjetla, prašina koja je padala na staklo tijekom snimanja, postala je vidljiva, tako da topli otisci dahova polako nestaju u dubokom kozmičkom prostoru sazdanom od čestica prašine koje formiraju različite konstelacije, kazala je Neli Ružić. - Na sedam ekrana se u nasumičnom ritmu pojavljuju snimke otisaka dahova šezdesetak ljudi i nestaju u dubokom i tamnom prostoru u kojem osvjetljene čestice prašine formiraju konstelacije slične zvjezdanom nebu. Materijalizacijom neopipljivog uspostavlja se prostor korespiracije, kolektivnog, molekularnog i vitalnog, dodaje umjetnica.
Dodatnu slojevitost instalaciji donosi i tekstualni rad ‘No longer, not yet‘ koji se pojavljuje unutar izložbenog prostora i zapravo je naslov cijele izložbe, reflektirajući ujedno i karakterističnu strategiju Neli Ružić u kojoj tekst djeluje kao diskurzivan kontrapunkt vizualnom i zvučnom.
Poetsko promišljanje
- Pozicioniran unutar izložbe visoko na zidu, tekst, u obliku svjetleće kutije od crnog aluminija gdje slova svijetle, ne samo da utječe na unutarnju kompaktnost instalacije ‘Disati zajedno (mjerenje kozmosa)‘, nego i destabilizira uhodane načine percepcije: gledatelja postavlja u stanje oscilacije između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi bez mogućnosti čvrstog oslonca u sadašnjem trenutku, kaže Dalibor Prančević - Doista, tekst poput rebusa priziva sadašnjost, ali time što je ne izgovara eksplicitno, zapravo je suprimira. Nadalje, ova intervencija stvara diskontinuitet u iskustvu rada, otvarajući prostor za dodatna značenja i kritičku refleksiju o vremenu kao aporiji, nečemu što istodobno jest i nije, što je prošlo, a još uvijek traje. Time ‘No longer, not yet‘ funkcionira i kao tekstualni element i kao konceptualni poremećaj unutar instalacije koji provocira dublje promišljanje o strukturi vremena, njegovoj fragmentaciji i našoj percepciji prijelaza između ontoloških stanja, kaže Prančević.
Izložba Neli Ružić smještena je u sjeveroistočnu kulu Dioklecijanove palače, prostoru galerije Kule, na mjestu dugog trajanja – povijesnog i materijalnoga. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture, svjedoci tisućljetnih transformacija, sučeljavaju se s tranzijentnim karakterom rada u kojem se bilježenje izdaha – kratkotrajnoga fizičkog procesa emanacije topline – i pojavljivanje čestica prašine s njihovim vizualno atraktivnim konstelacijama, povezuju s idejom kozmosa kao vremenski nesagledivog prostora. U tom susretu monumentalnog i efemernog, trajnog i prolaznog, otvara se slojevita refleksija o vremenu, materiji i ljudskoj prisutnosti u beskonačnom protoku.
- U konačnici, ova izložba Neli Ružić nije samo vizualno-zvučni doživljaj, već i poetsko promišljanje o ritmovima života, vremenskim strukturama i našoj neizbježnoj međuovisnosti te suradnji. Ružić njome uspijeva povezati osobnu i univerzalnu dimenziju disanja – fiziološku, političku i egzistencijalnu – dovodeći u pitanje što znači istinski biti zajedno u prostoru i vremenu, kaže Dalibor Prančević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....