U Fotoklubu Split predstavljena je knjiga fotografija, prvijenac Matee Leš “Jadran: Snapshots of Belonging”. Donosi nešto novo, jedan novi pogled i jedno drukčije shvaćanje Jadrana i Dalmacije.
U svijetu komercijalizma vladaju razgledničke i stereotipizirane slike određenoga prostora, poglavito u svrhu turističke promidžbe radi zarade. Matea Leš, krajobrazna arhitektica i fotografkinja, odlučila se za potpuno suprotan pristup.
Promatrajući i pomno fotografirajući posljednjih pet godina malene, osobne i spontane trenutke iz dalmatinske svakodnevice na svojim putovanjima, uspjela je stvoriti fotografije koje nisu puki razglednički prikaz života na moru, već spontani i autentični isječci stvarnosti.
Njezine fotografije podsjetnik su nam da Jadran i Dalmacija pripadaju u prvome redu nama “domaćima” i da je to ponajprije naš dom, a tek onda turističko odredište, pozivajući nas da usporimo i da promotrimo taj prostor pomnije i dublje.
Njezina knjiga na 240 stranica donosi nijansiranu topografiju dalmatinske svakodnevice, a podijeljena je u četiri poglavlja: mjesta, ljudi, hrana i priroda. Ta je topografija u svojoj osnovi dokumentarna, ona je u biti istinsko osobno svjedočanstvo, a ne stereotipni prikaz jadranskoga krajobraza, čime je stvorena nesvakidašnja “emocionalna geografija”, koja povezuje prostor, identitet i emociju.
Na predstavljanju svoje knjige, Leš je izjavila kako je godinama fotografirala obalu, no tek je prošle godine shvatila da bi bilo dobro ukoričiti svoje fotografije u knjigu, smatrajući takvu knjigu potrebnom Hrvatskoj. Naglasila je da njezina knjiga ističe pripadnost kroz fotografiju. Kada je fotografirala život na obali, shvatila je i rekla sebi: "Ovo sam ja, ovako ja vidim Jadran".
Trebao je to biti tek poklon...
Za svoj prvijenac istaknula je da je to trebao biti poklon samo za obitelj i prijatelje, no potaknuta njihovom oduševljenošću njezinim slikama, odlučila se objaviti je i predstaviti široj javnosti, koja je njezinu knjigu također primila sa svime samo ne s ravnodušnošću.
Spontanost pri fotografiranju, kako je autorica sama naglasila, nesumnjivo je dio privlačnosti ove knjige. Leš, kako je rečeno na promociji, ponajprije osjeća prostor, a potom ga i vidi, što doprinosi autentičnosti njezinih fotografija.
Neke od njoj najdražih fotografija one su joj njezina baka kako kuha šalšu, te fotografije Palagruže. Za prvu je rekla da je nastala spontano i da joj baka nije znala da je ona fotografira ni da će to biti za knjigu. No kad je knjiga objavljena, bila je oduševljena, što Leš puno znači.
Palagruško otočje ostavilo je, pak, snažan dojam na fotografkinju, koja je objasnila da je to bio prvi put da je vidjela to otočje, koje je, nakon nekoliko sati jedrenja od Visa, odjednom “izronilo” iz mora ostavivši je bez riječi.
Autorica je naposljetku rekla da će se nastaviti baviti fotografijom te da planira proputovati Sredozemlje i vidjeti kako drugi sredozemni narodi doživljavaju more, jer, kako je sama rekla, svatko ima svoj Jadran, jer svatko ima vlastito viđenje Jadrana, pa tako i Sredozemlja.
Ne sumnjamo da će i takva knjiga zasigurno plijeniti pozornost javnosti. Ne preostaje naposljetku drugo nego da i sami pogledate neke od fotografija u prilogu, koje vas nipošto neće ostaviti ravnodušnim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....