U školi u Starom Gradu otvorena je izložba fotografija Željka Dulčića. Radi se o Željkovoj drugoj izložbi nakon premijerne koja je održana u Splitu. Iako je bilo vruće, u učionici je, po riječima domaćeg čovjeka "kojemu je bolest da broji ljude di god dođe", bilo 62 ljudi. To je popriličan broj za malo mjesto kao Stari Grad. Među njima bilo je i javnosti poznatih lica što je otvorenju izložbe dalo dodatan sloj profinjenosti i prestiža...
Mirta Šurjak je otvorila i vodila izložbu, nakon simpatičnog i profesionalnog uvoda, iskusna novinarka je riječ dala Lindi Kuničić, ravnateljici Osnove škole Petra Hektorovića.
Ravnateljica se prisjetila dana, točnije godina i desetljeća, provedenih sa Željkom u zgradi koja je sada postala dom za Željkovu izložbu fotografija.Napomenula je da Željko ima još talenata vrijednih pokazivanja, no gospodin Dulčić ih još uvijek vješto skriva.
"Fotografije izabrane za ovu izložbu svojevrsna su oda otoku, emociji i sjećanju. Hvar kakvog ga vidi Željko nije samo mjesto, to je osjećaj pripadnosti, miris djetinjstva, šum borova, bonaca koja se zrcali u zoru, zalazak sunca, maslina, škrapa, mul, kaić…" – Ivana Belić Mustapić, profesorica hrvatskog i talijanskog jezika, dala je osvrt na izložbu.
Strast prema prirodi i moru
U svom govoru profesorica je naglasila Željkovu strast prema fotografiji, naročito prema prirodi i moru. Njegov stil opisala je kao hiperrealističan sa savršenim prikazom boja, tekstura i detalja. Belić Mustapić je spomenula i psihodelični učinak Željkovih fotografija koji autor postiže korištenjem jarkih boja, zapanjujućih kontrasta, uzoraka i neobičnih perspektiva.
"Željkove fotografije pomiču granice percepcije. Tjeraju nas da se pitamo: gledamo li pejzaž ili doživljavamo vlastitu projekciju? Je li to more – ili je to osjećaj slobode? Je li to svitanje – ili je povratak sebi? Vjerujem da će svatko od vas pronaći svoj odgovor i u ovim fotografijama pronaći onaj djeličak sebe koji je ostao tamo negdje zarobljen u sjećanjima, djetinjstvu i prolaznosti. Jer uhvatiti trenutak i prikazati ga u svoj svojoj ljepoti jest ono što Željka čini sretnim. Željko, želimo ti da nas u svijetu koji stalno juri, ti i dalje vraćaš gledanju. U svijetu koji stalno viče, ti nas i dalje vraćaj tišini. U svijetu koji često zaboravlja, ti nas i dalje podsjeti da je ljepota još uvijek tu – samo treba pogledati drugačijim očima" – završila je svoj dirljivi govor profesorica Ivana Belić Mustapić.
Očev rodni otok
Željko nam je rekao da je njegova prva izložba bila u Splitu, gradu u kojem je rođen i živio. No kaže i da je prirodno da je njegova druga izložba na Hvaru, u Starom Gradu, na očevu rodnu otoku.
"Željkove fotografije su specifične, posebne i jedinstvene… Fotografija je zaustavljeni trenutak u vremenu, Željkove nisu samo to, one su ugođaj. Svaka za sebe priča svoju priču…" – može se uzeti kao sažetak govora Želimira Dulčića, autorova rođaka i doktora ekonomije, koji se našalio da je kroz život dobio puno pažnje na račun toga što dijeli ime i prezime sa svojim rođakom fotografom. Barba Želimir je predložio i da Željko Dulčić svoje znanje prenese školskoj djeci na radionicama fotografija… Barba Želimir je nastavio pričati o fotografima koji su aktivni u Starom Gradu i prostirati svoju dušu pred okupljene koji su se topili pod njegovim riječima sve dok voditeljica nije okončala govor šalom: "Zvonilo je, profesore!".
Nakon toga Mirta je profesionalno izvela autora na fotografiranje što je pratio glazbeni broj u izvedbi Marinka Dulčića, potom je publika dobila slobodu da u trenucima koje je Željko Dulčić zarobio na svojim fotografijama pronađu svoje davno izgubljene komadiće ili otkriju nešto novo o sebi…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....