Vrlo zanimljiva i uspjela izložba "Ješka" privukla je mnoštvo posjetitelja u Galeriji "Emanuel Vidović". I ovoga puta pokazala se točnom ona poznata i prokušana formula da umjetnici postignu najbolji uspjeh upravo onda kada posegnu za motivima koje najbolje poznaju i koje su upili u onim formativnim godinama djetinjstva.
Slikarica Natalia Borčić Peuc postigla je upravo takav uspjeh, vrativši se u dane svojega viškoga djetinjstva. Sjećanja na te dane transponirala je u tzv. pejzažne memorije koji su poprimili sasvim nov život i metaforiku. Viški su pejzaži postali tako nečim puno većim od pukih pejzaža, a slikaričina upoznatost s viškim krajobrazom učinila ih je tako svježim, prirodnim i neusiljenim, jer autorica nije morala izmišljati i konstruirati motive i teme svojih slika, već su joj one došle same od sebe, prirodno, kako to obično biva sa sjećanjima.
Sjećanja iz djetinjstva i svojevrsno vraćanje duga zavičaju osnova su ne samo autoričinih slika, već, kako je to rečeno, i starijih hrvatskih slikarskih bardova iz prošloga stoljeća.
Nit vodilja
O svom odnosu prema Visu i njegovu nadahnuću za izložene slike autorica je rekla:
– Nit vodilja je moj otok Vis, na kojem sam odrastala do svoje osamnaeste godine. To su, dakle, formativne godine. S osamnaest sam tek otišla, tako da mi je Vis zapravo prvo i osnovno mjerilo kojim mjerim svijet. Zapravo, dugo sam se tražila, što da slikam, što je autentično moje… I kao slikar moraš osmisliti što ćeš, kako ćeš i zašto… I imala sam nekih lutanja i onda sam počela razmišljati o djetinjstvu na Visu. Imala sam prekrasno djetinjstvo, ali nekako kao da se nisam uklopila. I nekako sam razmišljala: Pa kako to da sam baš na Visu rođena? I vodila sam se tom linijom da, ako ništa nije slučajno, i obitelj u kojoj smo došli i vrline koje imamo i znanja, pa možda ni Vis nije bio tako slučajan. I što onda ja kao slikarica da radim, nego da slikam Vis."
Čarobni, netaknuti viški pejzaž čaroban je i očaravajući svijet za sebe, a slike doista izgledaju tako "svježe" i prirodno, kao da svaka slika posjeduje vlastiti život, kao da je živa struktura, a ne naslikani pejzaž. Uistinu, čini se kao da biste, približite li se dovoljno slici, mogli osjetiti miris bora, čuti šum mora ili zapljuskivanje valova. Autorica je takav učinak na promatrača postigla kombinirajući više slikarskih metoda i više perspektiva te velikim i netipičnim formatima koji od slika čine svojevrsne portale u neki drugi čarobni svijet koji djeluje tako hipnotičko i fantazmagorično. Osjećaj da to što gledate nije neživo, već naprotiv vrlo, odnosno sasvim živo, poput kakvoga živoga organizma, privlači gledatelja k slici, što je autorica postigla tako da su se i ona i promatrač u potpunosti poistovjetili i stopili s elementima pejzaža.
– Priroda kao takva je fascinantna i daje mir i spokoj, rekla je autorica, "a istovremeno je i nemilosrdna. Kad sam ljeta provodila na Visu, shvatila sam da idem na određenu plažu shodno tome kako se osjećam i prema onom što znam da će mi ta plaža dati, pa sam odlučila prenijeti tu osobitu energiju viških plaža i samog krajobraza. A za moje slike je isto tako važno napomenuti da ja slikam tako da kombiniram više tehnika, ali je zanimljivo to što ih stavljam na kišu, jer me zanima utjecaj prirode, same kiše na boju i na teksturu, pa koristim i različite razrjeđivače, kiseline i nekako mi je zanimljiva ta igra u kojoj ja ne mogu kontrolirati sve i zato su moje slike tako slojevite, jer je to dugotrajan proces.
Povratak u praiskonsko
U novom ciklusu motivi promatračnica, tunela i napuštenih viških vojnih objekata preneseni su u pejzaže velike emotivne i metaforičke kakvoće, u kojima autorica vrsno prikazuje neobuzdane sile prirode koje svaku ljudsku aktivnost, zdanje i građevinu čini nebitnom, suvišnom i prolaznom.
Osvježavajuće je što autorica ne robuje nekakvim pomodnostima te ne zamara gledatelje nekom aktivističkom ili ideološkom agendom koja bi bila svojevrsni ključ za razumijevanje njezina rada, već je naslikala takoreći slike-simbole, slike podignute u jedan viši svijet, uronjene u morsku plavet koja, kako su i mnogi posjetitelji oduševljeno primijetili, izgleda tako stvarno i tako očaravajuće, kao da poziva promatrača da u nju skoči i uroni.
Slike Natalije Borčić Peuc simbolički su povratak u praiskonsko, u ono čisto stanje, u kojem je more izvorište života. Njezine slike nisu samo puka preslika prirode, već doslovce priroda koja je prenesena na platno, pa ne začuđuje stoga što su posjetitelji bili tako oduševljeni, jer, poput same prirode, njezine su slike ujedno i opuštajuće, meditativne, ali i opominjuće, upravo poput same prirode. Jasno je, dakle, zašto je struka rekla da njezine slike ne djeluju samo emotivno i estetski, već na neki način i terapeutski.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....