Da je netko neupućen sinoć slušao izjavu Nikole Grmoje pomislio bi da je Most pobijedio u Metkoviću, da je ova stranka osvojila većinu u Gradskom vijeću a on sam postao gradonačelnik. Međutim, stvarnost je drugačija i surovija. Stranka Most doživjela je politički krah u Metkoviću, gradu koji je nekoć bio simbol njihova meteorskog političkog uspona. Unatoč prepoznatljivoj retoričkoj sposobnosti Nikole Grmoje da poraz predstavi kao pobjedu, a slabost kao prednost, činjenice su neumoljive: Most već osam godina nije ozbiljan faktor na lokalnoj sceni u svom rodnom gradu, iako se Grmoja trudi prikazati do drugačije.
Zamjena poraza za “moralnu pobjedu”
Nikola Grmoja majstorski koristi politički govor koji i najlošiji rezultat uspijeva zamotati u “pobjednički celofan”. Nakon izbora, u kojima Most nije osvojio ni gradonačelničku funkciju ni većinu u gradskom vijeću, Grmoja je govorio o “novom zamahu”, “izazovima koje su prepoznali birači” i “nastavku borbe za vrijednosti”.
Ali birači su jasno rekli svoje – i ne u Mostovu korist.
Ono što je najteže za stranku jest činjenica da su izgubili baš u Metkoviću, gdje će se Grmoja morati zadovoljiti sa skromnim mjestom gradskog vijećnika.
Most je politički rođen u Metkoviću. Prva veća pobjeda došla je kad je Božo Petrov postao gradonačelnik, a stranka kasnije nacionalno eksplodirala. No jutro nakon lokalnih izbora Metković je za Most postao simbol otrježnjenja i povratka u lokalnu stvarnost.
Pad u vlastitom dvorištu
Rezultati su pokazali: gradonačelnik nije iz Mosta, Gradsko vijeće kontrolira HDZ jer ima većinu (8 od 15 vijećnika), ono što je ostalo od biračke baze nije dovoljno jako napraviti preokret u političkom životu Metkovića.
Mostova strategija zadnjih godina svodi se na jednu stvar: kad izgube, govore da su ostali dosljedni. Kad ih birači kazne, govore da su se borili protiv sustava. Kad ih ignoriraju, govore da je “vrijeme Mosta tek pred nama”. Problem je što je to vrijeme stalno “tek pred nama”, a nikako da stvarno dođe. Most više nije ni blizu političke moći koju je imao prije 10 godina.
Još zanimljivija i retorički apsurdnija situacija je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Tamo Grmoja tvrdi da su “HDZ-ovci u panici” i da je “Petrov nova snaga u županiji”, kao da je već izabran za župana.
Petrov “župan bez županije”
-Strah se osjeća, HDZ zna da gubi. Petrov je jedini autentični predstavnik naroda u županiji, govori Grmoja.
No, i tu je stvarnost drugačija.
Prolaskom u drugi krug Božo Petrov nije postao župan, razlika između njega i HDZ-ovog kandidata Blaža Peze nije tako mala (bez obzira na sve pokušaje da se predstavi kao sitnica), a druga još važnija činjenica je da je HDZ je osigurao većinu u županijskoj skupštini u Dubrovniku (HDZ je dobio 18 vijećnika i s tri vijećnika liste DDS-a može imati komotnu većinu). Čak i kad bi Petrov nekim čudom pobijedi u drugom krugu bio bi poput “Pale sam na svijetu” bez podrške regionalnog parlamenta što u našoj političkoj praksi ne može funkcionirati ili funkcionira teško.
Unatoč tome, Grmoja već “inaugurira” Petrova kao župana u svojim izjavama, gradeći paralelnu političku stvarnost, koju koristi kao štit koji treba sakriti stvarne rezultate, konkretne gubitke i pad utjecaja.
Politika „Da je bilo...”
Grmoja sinoć uporno ponavlja obrazac po kojem bi, „da su okolnosti bile drukčije”, Most pobijedio u Metkoviću.
“Da je bilo drugog kruga, mi bismo pobijedili.”
“Da su birači izašli u većem broju, rezultat bi bio drugačiji.”
No ključno je ono što nije bilo. A nije bilo ni drugog kruga, ni pobjede. Most nije osvojio Metković. Nije dobio gradonačelnika. Niti ima većinu u vijeću.
“Bi bilo da je bilo” više ne vrijedi. Vrijedi samo ono što je, a to je da je Most izgubio Metković. Narod je rekao -"ne treba mijenjat".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....