Zagreb poslao snažnu poruku: HDZ-u je sve uzalud, gledaju u leđa i Selakovoj, a Tomašević postaje politički fenomen

Zagreb HDZ-u i njegovim satelitima do daljnjega ostaje - nepokoreni grad. Džabe im javna kondoliranja Bleiburga, bombardiranja javnosti Markom Perkovićem Thompsonom i drugi predizborni oblici agresivne kulturne hegemonije. No, najuzaludnijim im se ipak ispostavio trud novovjekoga stranačkog Berije, manipulativnog državnog tužitelja Ivana Turudića. Taj se gotovo do samog izlaska građana na birališta po evidentnom nalogu središnjice lomio prokazati kao lopovsku i koruptivnu Tomaševićevu gradsku upravu, sve ne bi li je uvaljao u isti kal i doveo u istu (ne)moralnu ravan s Bandićevom i HDZ-ovom koruptivnom hobotnicom. Džabe, jer birači Turudićevoj nevjerodostojnoj njuški naposljetku uopće nisu povjerovali. Zašto i bi, kad imaju vlastite oči i uši?

Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Tomaševićeva pobjeda u prvome krugu nije nimalo neizgledna, riječ je o snažnoj političkoj poruci i državnoj vlasti najpotentnije, najobrazovanije i demokratski najzrelije hrvatske sredine. Ona glasi: korupcija, nepotizam i gramziva krađa javnog novca birače pretvara u glupane, i mi ovdje na to nećemo više pristajati.

Plenkovićev HDZ je već treći uzastopni mandat na vlasti u Saboru i Banskim dvorima, no njegova popularnost na lokalnoj razini u glavnom hrvatskom gradu mjeri se gotovo pa zanemarivim brojkama. Usamljena figura Marije Selak Raspudić dobila je po izlaznim anketama više glasova nego svi oni zajedno, sa svom svojom logistikom. To HDZ iznova prokazuje kao nereformiranu stranku sela i primordijalnih političkih nagona kojoj je Zagreb zbog osvjedočenoga srebroljublja, ali i autoritarnih impulsa, postavio jasan sanitarni kordon. Za nju metropola do daljnjega ostaje neosvojiva tvrđava i demokratska terra incognita.

Darko Tomaš/Cropix

Reformska administracija obično nikad ne dobiva plebiscitarne izljeve biračke ljubavi u drugome mandatu, nakon niza nepopularnih i bolnih poteza koje je bila prisiljena povlačiti. Slučaj Tomislava Tomaševića po tome je politički fenomen, no fenomen je u hrvatskom političkom životu postala i dužnosnička skrušenost, sklad, uzornost i poštenje.

Upravo zbog tih svojih vrlina, a ne spektakularnih graditeljskih ili razvojnih rezultata, Možemo i koalicijske stranke sad imaju svoja jedra puna novog vjetra. Pokazali su se jasnom i dostojnom alternativom sudbonoscima koji su svojim sebičnim pipcima prekrili cijelu zemlju kao otrovni bršljan.