Djevojka (23) doživjela je ogromnu traumu: ‘Od 19. do 23. živjela sam kao baka, sad se bojim da sam propustila život‘

Mlada žena (23) priznaje da ima osjećaj kako se prerano uozbiljila i preskočila razdoblje koje mnogi pamte kao najbezbrižnije u životu.

„Imam osjećaj da sam se prerano uozbiljila. Od 19. do 23. godine praktički sam živjela kao baka. Ne želim ulaziti u razloge zašto je to bilo tako, iskreno - nije bilo planirano. Kroz srednju školu zamišljala sam da ću svoje rane dvadesete provesti kao i većina drugih: studirajući, izlazeći, upoznavajući nove ljude, možda uz pokoju simpatiju ili vezu.“

Planove joj je poremetio težak događaj koji je obilježio kraj tinejdžerskih godina.

„Dogodila se jedna, nazovimo to traumatična ili barem vrlo negativna situacija, koja mi je obilježila devetnaestu godinu. Kada sam se napokon počela oporavljati i vratila ‘sebi’ s dvadeset godina, postala sam pretjerano ozbiljna. Ništa vezano uz takav način života više me nije zanimalo. Nisam htjela ići ni na kave s ljudima, a kamoli u klubove. Potpuno sam se prebacila na karijeru i financije te sam jedno vrijeme bila isključivo fokusirana na to.“

Ambicija joj je donijela rezultate, ali ne i očekivano zadovoljstvo.

„Kada sam s 22–23 godine napokon postigla ono što sam željela, osjetila sam zbunjenost. Nisam shvaćala zašto sam i dalje nesretna, ako sam ostvarila ciljeve koje sam si zadala.“

U potrazi za odgovorima okušala se i u terapiji.

„Mislila sam da ću, ako odem psihologu i aktivno radim na sebi, donositi ‘savršene’ odluke i napokon biti sretna. Nakon ne znam ni sama koliko mjeseci terapije, osjećala sam da mi je više odmoglo nego pomoglo, iako se ne kajem što sam pokušala.“

Danas, s vremenskim odmakom, javlja joj se osjećaj propuštenog.

„Sada, kad pogledam unatrag, imam osjećaj kao da sam gotovo potratila posljednjih nekoliko godina. Imam nekoliko stvari na koje mogu biti ponosna i, naravno, bilo je lijepih trenutaka. No zabave je bilo gotovo nimalo.“

I zato postavlja pitanje koje je pogodilo mnoge:

„Želim nadoknaditi propušteno, ali ne znam odakle krenuti. Kako da izađem iz svoje zone komfora i počnem živjeti punim plućima? Ne želim više težiti savršenstvu niti se stalno ‘popravljati’ u psihološkom smislu. Želim prihvatiti sebe takvu kakva jesam i jednostavno živjeti, a ne promatrati druge kako žive.“

U komentarima su joj se javili brojni korisnici, a prvi su je pokušali umiriti podsjećanjem na godine koje su pred njom.

„Ako imaš 23 godine, nisi ništa propustila. Zamisli da imaš 33 i da se tako osjećaš - govorila bi sebi: ‘Što bih sad dala da mi je opet 23.’ Tako da samo rokaj.“

Drugi su propitivali samu ideju „života punim plućima“.

„A mislim, što uopće znači ‘živjeti punim plućima’? Nije život Hollywood film. Nekima je skroz OK studirati i biti doma i raditi neki hobi, neki loču okolo po klubovima, neki puno rade pa si plate solo put u Kinu...“

Isti komentator ponudio je i vrlo konkretne prijedloge.

„Ako se hoćeš više družiti i upoznavati ljude, odi na neki događaj tipa kviz, večer društvenih igara ili se uključi u neki hobi. Ako studiraš, studentski centri obično organiziraju razna događanja, poput likovnih radionica, glume, sporta i slično.“

Upozorio je i na dublju dimenziju problema.

„Samo imaj na umu da se nesretnost životom ne može održivo prekriti zabavom, jer će kad-tad izaći nazad još gora.“

Neki su podijelili i vlastita iskustva sazrijevanja.

„Cijeli život je pred tobom. Možeš početi s putovanjima i koncertima te upisati neke tečajeve ili aktivnosti koje te zanimaju. Nemoj se bojati trošiti novac na sebe, priušti si nokte, frizuru i novu torbicu kad poželiš. Ja sam isto bila ‘stara mala’. Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji, dok su druga djeca mojih godina mislila gdje će ići idući vikend, ja sam razmišljala kakav će cirkus moji starci prirediti kod kuće. Prošlost ne možeš vratiti, možeš jedino utjecati na budućnost. I psihoterapija je definitivno dobra stvar, možda si išla kod krive osobe, nemoj dopustiti da tvoja trauma postane tvoj identitet.“

Jedan komentar posebno je naglasio perfekcionizam kao mogući korijen problema.

„Mislim da je problem u perfekcionizmu. Težiš ka savršenosti koja ne postoji i tražiš ono što si čula da ljude usrećuje - dobra karijera, briga o tijelu i slično. Iskoristi ove mlade godine da radiš ono što bi htjela raditi u slobodno vrijeme - možda je to druženje, možda kreativno izražavanje, a možda dekica i dobra knjiga ili nešto treće. Odaberi što TEBE usrećuje.“

Isti korisnik podsjetio je na važnu stvar.

„Sreća NIJE CILJ da se lovi definirana točka u životu i da kažeš: ‘E, sad sam sretna.’ Sreću možemo naći u trenucima, ali je često shvatimo tek kad ona prođe.“

Bilo je i onih koji su ponudili gotovo filozofski savjet.

„Nikako. Moraš sebi oprostiti prvo i onda naknadno još jednom zato što si mislila da si trebaš nešto oprostiti. Ja sam se tek s 30 trgnuo. Sad se svake godine osjećam sve mlađe. Ili se barem uvjerljivo lažem. Imaš 23 godine, možeš što hoćeš. Radi što hoćeš i nemoj se nikada kajati za ‘propuštenim’ stvarima.“

Jedan od najopsežnijih komentara dotaknuo se perspektive i spontanosti.

„Prvo, vrijeme ne možeš vratiti, zato prestani gledati u prošlost. Bit ćeš samo sve više frustrirana, a propustit ćeš druge stvari koje dolaze. No jedno ipak možeš - naučiti lekciju i znati bi li nešto napravila drugačije. Najveća prednost mladosti je spontanost. Kako se s vremenom mogućnost za spontane pothvate smanjuje, ljudi imaju krivu percepciju da su ostarjeli i da je nečemu došao kraj.“

Zaključak tog komentara sažeo je poruku većine.

„Poanta je da sama odrediš što tebe čini sretnom, a ne da dopustiš da ti okolina to određuje.“

I dok se autorica pita je li „propustila“ svoje rane dvadesete, zajednica joj poručuje - s 23 godine život tek počinje, a definicija sreće ne dolazi izvana, nego iznutra.