Ispovijest radnika u hrvatskom trgovačkom lancu otkriva surovu stvarnost posla: ‘Stajao sam kao idiot dok su krali‘

Rad u trgovini mnogima se čini jednostavnim i rutinskim, no stvarnost je često daleko teža. Jedan radnik iz manje poslovnice Konzuma na Redditu je podijelio svoju iskrenu ispovijest o svakodnevici na poslu - od fizičkog iscrpljivanja do stresnih situacija s krađama i kupcima.

Na početku opisuje kako izgleda kraj njegove smjene:

„Radim u manjem konzumu i nakon dugačke smjene došao sam doma. Iscrpljen fizički i psihički. Grbavih leđa i s žuči u stomaku. Htio bi napisati svoje iskustvo i ukazati na neke probleme s kojima se susrećem tokom posla jer mislim da općenito ljudi nisu svjesni nekih situacija.”

Krađe koje nitko ne može spriječiti

Jedan od najvećih problema s kojima se susreću trgovci su krađe, a kako tvrdi, zaposlenici su po tom pitanju gotovo potpuno nemoćni.

„Mi kao trgovci nemamo nikakav način za spriječiti krađu. Mi možemo lijepo zamoliti i to je otprilike granica naših mogućnosti. Korištenje sile ne preporučavaju ni policajci s kojima sam razgovarao jer možemo bit u problemu ako nanesemo ozljede.”

Dodaje kako su kradljivci često iznimno drski, a osjećaj bespomoćnosti dodatno otežava situaciju:

„Općenito kradljivci su jako bahati, besramni i kraj njih ostaneš stajati kao idiot koji teško zarađuje svoje novce da kupi stvari umjesto da samo išetaš iz trgovine.”

Problem dodatno pogoršava činjenica da se sitne krađe rijetko procesuiraju:

„Sitne krađe nisu vrijedne ni posjeta policije, a snimke koje se prosljeđuju do njih, samo se gomilaju. Za neke osobe postoje desetke snimki sa više lokacija i onda tu osobu ugledaš kako ulazi na vrata i znaš da si nemoćan; iznimno stresna situacija jer se očekuje da čuvamo inventar, a i uz to postoje bonusi za dobro poslovanje, a krađe mogu jako utjecati na bodove te prodavaonice.”

Težak fizički rad i manjak radnika

Osim psihičkog stresa, ističe i koliko je posao fizički zahtjevan, osobito zbog manjka radne snage.

„Malo radnika, puno posla. Od preuzimanja voća i povrća gdje na jednoj paleti zna biti po 300 kila različitih stvari pa do preslagivanja stare robe tako da se prati FIFO.”

Posebno ističe neergonomske uvjete rada:

„Slaganje polica koje su dizajnirane da budu na što ne pristupačnijim razinama tako da upotrijebiš tehniku polučučnja u nadi da ćeš imalo sačuvati kičmu su priča za sebe.”

Radni dan, kaže, uključuje gotovo stalno kretanje i višestruke zadatke:

„Prosječan broj koraka u smjeni je 15 tisuća utrošen između rada na blagajni, punjenju polica, primanja ambalaže, pomaganjem kupcima da pronađu što traže, itd.”

Kupci kao dodatni izvor stresa

Iako se često kaže da je kupac uvijek na prvom mjestu, realnost je, prema njegovim riječima, često frustrirajuća.

„Isti taj kupac će te prekinut u nečemu što je neophodno za napraviti da bih stavio stvari na traku i onda otišao skoknuti po samo još jednu sitnicu dok ti čekaš minutu na kasi i gubiš dragocjeno vrijeme.”

Opisuje i svakodnevne situacije koje usporavaju rad:

„Ljudi u svome svijetu, blokiraju prolaz sa kolicima ili stoje nasred reda totalno nesvjesni okoline. Ostavljaju se stvari na sva moguća mjesta, puding među keksima, pola odrezane lubenice zavucen iza kod staklenki za krastavce.”

“Sve to za 1000 eura mjesečno”

Na kraju, njegova ispovijest završava rečenicom koja možda najbolje sažima težinu posla:

„Sve to i pištolj uperen u tebe za 1000 eura mjesečno.”

Ova anonimna ispovijest otvara pitanje radnih uvjeta u trgovinama i podsjeća koliko je svakodnevni posao prodavača zahtjevniji nego što se na prvi pogled čini. 

Što kažu drugi radnici: “trgovina je smrt, ali ljudi ostaju jer moraju”

Ispovijest ovog radnika izazvala je lavinu reakcija na društvenim mrežama, a mnogi su podijelili vlastita iskustva iz trgovine i uslužnog sektora, često vrlo slična.

Jedna korisnica istaknula je kako mnogi ostaju u takvim poslovima unatoč teškim uvjetima:

„I ja sam slično prošla, samo znaj da neki ljudi ne mogu bolje, nažalost - neki zbog lijenosti, drugi zbog okolnosti kao što je kredit. Trgovina je smrt, ali bude mi žao bivših kolega kad vidim kako životare i svakim danom imaju sve manju volju za životom.”

Drugi komentari pokazuju koliko situacije na radnom mjestu mogu biti ozbiljne, pa i opasne.

„Kao student sam radila u trgovini i došao mi je pljačkaš s oružjem, ja sam bila na blagajni. Mirno sam mu rekla da nema tih para koje bi platile moj otpor, da me samo pusti na miru. Ostavila sam zaključanu kasu i izašla van iz trgovine te pozvala policiju. On je pokušavao uzeti novac, ali kad je otvorio vidio je da je unutra možda 300 kuna, većinom kovanice. Uzeo je možda 100 kuna, par sitnica, bocu žestokog pića i otišao. Policija je došla, a on je bio tri kućna broja dalje i to je bilo to. Šef mi je prigovarao, pa sam mu rekla da ću otići i pitala ga kako bi on postupio. Ipak sam nastavila tamo raditi još neko vrijeme. Posao mi je bio u redu, ali najviše su mi smetali ljudi s upitnom razinom osobne higijene - jednom mi je doslovno pozlilo.”

Neki su podijelili i iskustva o lošoj organizaciji i uvjetima rada u trgovinama.

„Radila sam u Studencu, nikad više… Higijena radnika (radila sam s dvije Nepalkinje i jednim Afrikancem), higijena i čistoća trgovine - sve je bilo odvratno. Posla je bilo jako puno, a nitko mi nije objasnio što trebam raditi jer mi je to bio prvi posao. Prvi dan su me stavili na blagajnu i napravila sam toliko grešaka bez ikakvog nadzora. Tri tjedna sam radila na blagajni i tek tada je šefica shvatila da krivo brojim novac i da sam zato stalno bila u minusu. Kad sam neke stvari napokon pohvatala, kolegice su se samo odvojile, pričale na svom jeziku i smijale se dok sam ja sama mijenjala cijene, provjeravala rokove i čistila podove… Dala sam otkaz prije mjesec dana i to je bila najbolja odluka u mom životu.”