Nakon godina rada u Njemačkoj, mnogi se naši ljudi vraćaju kući uvjereni da će ih dočekati isti život koji su ostavili. No stvarnost često bude potpuno drukčija. Jedan član popularne Facebook grupe Balkanci u Njemačkoj podijelio je svoju priču povratka u Hrvatsku, priču koja je u samo nekoliko sati izazvala lavinu reakcija i pokazala koliko je povratak iz dijaspore emotivno i praktično zahtjevniji nego što se misli.
- Ljudi moji, ja stvarno mislim da sam ja jedini koji se vratio doma misleći da će sve bit kao prije… i onda doživio totalni šok.
Znači, nakon godina u Njemačkoj, kažem sam sebi: „Ajde, buraz, dosta je tuđine, idem doma, da živin normalno, bez stresa.“
E pa nisam tako zamišljao. Prvo što sam vidio kad sam sjeo u bus za grad je da to više nije moj grad. Ne kažem ja ništa loše, ali jednostavno – ne prepoznajem ga. Sve novo, sve izmiješano, ljudi sa svih strana svijeta, hrpa Nepalaca, Indijaca, Filipinaca… i meni u glavi jedna misao: „Čekaj, jesam li ja sletio u Zagreb ili u Kathmandu?“
Nije stvar tko je odakle, nego jednostavno – nije više ono što pamtim. Slušam jezike, gledam oko sebe i pitam se: gdje su nestala ona stara lica, komšiluk, galama, mentalitet?
Sve mi nekako sterilno, tiho, čudno. A druga stvar: cijene. Brate mili… došao sam iz Njemačke misleći da ću trošit manje. E pa nisam. Sve je skuplje, ali stvarno sve. Hrana, kava, režije… uđem u dućan i gledam cijene ko turist iz svemira.
Kažem sebi: „Pa buraz, u Njemačkoj je sve ovo jeftinije.“ Kava 3–4 €, burek ko zlato, jogurt ko parfem. Mati mila, šta se ovo desilo?
Treća stvar – posao. Kažu mi: „Pa vrati se, ovdje se može fino živit.“ Ja se vratim, krenem tražit nešto solidno… ljudi moji, plate mizerno male, a troškovi kao da sam u Münchenu. Računam na papiru – ako ostanem, radim samo da preživim, ništa da uštedim, ništa da planiram. A u Njemačkoj, koliko god da je teško, barem se nešto može stavit sa strane i osjetit sigurnost.
I kako dani prolaze, meni sve jasnije: Ja sam se previše navikao na Njemačku. Na red, organizaciju, mir, sigurnost, plaće poštene, zdravstvo stabilno, mogućnosti. I ko god kaže da se lako vrati – e pa nije.
Kad jednom odeš, više nigdje ne pripadaš 100%, ali u Njemačkoj bar znaš zašto radiš i šta dobiješ zauzvrat. I tako sjedim sinoć sam, gledam kroz prozor, moj grad, rodni grad… a ja se osjećam ko stranac u njemu. Sve mi drago, sve mi blisko, ali ništa više nije isto. I prelomim: vraćam se nazad u Njemačku.
Ne zato što Hrvatska nije dobra, nego zato što sam ja postao drugi čovjek. Navikneš se na sigurnost, pa ti sve drugo izgleda ko lutrija. Uglavnom… eto, dijelim s vama jer znam da nisam jedini. Ko god se vraćao, zna o čemu pričam. Ponekad misliš da se vraćaš doma, a shvatiš da je tvoja prava kuća tamo preko - stoji u objavi.
Objava je izazvala brojne reakcije:
Potpuno te razumijem. Svoj rodni grad, u kojem sam živio tridesetak godina, danas uopće ne prepoznajem. Ne zbog stranaca, nego zbog Hrvata koji su se doselili i potisnuli domaće, također Hrvate. I kad god prošećem gradom, od desetak tisuća lica koje sam nekoć poznavao, ne naiđem ni na jedno. Vani sam stranac, ali to je lakše nego biti stranac u vlastitom gradu. A većina onih koji su odselili osjeća se isto.
Ja sam se vratila svojoj kući i hvala Bogu da jesam. I, naravno, osjećam se kao kod kuće. Ne smetaju mi stranci, jer sam i sama bila strankinja u tuđoj zemlji. Nitko ne piše o 800 € stanarine, 200 € ostalih računa i sve ostalo. Ako ideš na kavice i večere… bolje i ne govoriti. Ako u Njemačkoj živite bez odricanja, teže je nego kod nas. A ja nisam otišla da bih se cijelo vrijeme odricala i samo životarila. Tako da od moje štednje nije ostao ni centić. Nije važno, sad sam u svojoj kući i ne plaćam 800 € stanarinu. Jesam li zadovoljna plaćom? Meni je dobra, iako čekam povišicu. Uglavnom, svatko treba živjeti onako kako mu je bolje. Ali jedna je istina najveća: nisam se promijenila. Ostala sam ista, samo bogatija za jedno iskustvo. Upoznala sam druge običaje i sad sam sretna u svojoj zemlji. Istina, u mnogim trgovinama moram govoriti engleski, ali nema veze trudili su se i oni oko mene tamo negdje daleko. Neka vas sreća prati gdje god bili.
Točno i istinito. Prve dvije godine bile su teške. Kad sam se uklopila u sustav, preporodila sam se. Danas imam dva godišnja odmora (jedan izvan Europe i jedan u Europi, obožavam putovati), auto bez kredita, jako dobru satnicu i još mi ostane za štednju. Kad god imam više od dva slobodna dana (da, više od dva dana), putujem po Njemačkoj da i nju upoznam. Prekrasna zemlja i dobri ljudi. Planinarim, bicikliram, idem u teretanu, bavim se boulderingom… Ništa od toga nisam mogla u lijepoj našoj, koju iznimno volim, ne zato što nisam radila, nego zato što nije bilo novca. A ovi koji komentiraju da ima stranaca… Ima, i svi se slažu i zajedno rade. Problem naših ljudi ovdje je to što ne napreduju i ne uče jezik, a to ti daje mogućnost napretka i bolje plaće. Onda čujem kako „Njemačka ne valja, ovdje se samo radi“. Nije istina. Kako si posložiš, tako ti je. Radim i ja, smjene od 12 sati, pa opet sve stignem. I nisam umorna, baterije punim družeći se s tim istim strancima (hobiji gore navedeni). Tko voli, nek‘ izvoli. Ostali neka ne komentiraju ako nisu prošli isti put. Hvala lijepa na postu i sretno ti u Njemačkoj.
Stranac si u tuđini, a stranac si i u svojoj domovini. Ako želiš sigurnost stvori je u sebi. Onda si, svugdje u svijetu, kod kuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....