Sredinom rujna u 62. godini preminuo je Robert Valdec, poznati hrvatski istraživački novinar i TV voditelj. Za sobom je ostavio neutješnu suprugu Dariju Aslamovu, sina Roberta Zvonimira, kćer Doroteu i oca Franju.
Valdecova udovica, inače Ruskinja i ratna reporterka, koju je Robert upoznao i zavolio radeći na ratištu u Pakistanu, na Facebooku je objavila vlastito svjedočanstvo posljednjih 10 mjeseci Robertova života, iznjevši niz šokantnih podataka.
Njezinu objavu na ruskom jeziku na hrvatski je prevela prijateljica Renata Maurović. Daria je istaknula kako nikada nije upoznala čovjeka koji je tako strastveno volio život kao Robert.
"Tragedija je u tome što je postao žrtva strašne liječničke pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ – pred njim si bespomoćan.
U studenome prošle godine Robert je dobio poziv iz Klinike za kardiologiju Magdalena. Rekli su mu da ima sreće: oslobodio se termin za angiografski pregled 29. studenoga. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca" - piše Darija, otkrivajući kako joj je Robert rekao da se jako boji i da osjeća da će se dogoditi "nešto strašno, nešto gore od smrti".
"To je samo rutinska dijagnostika", mislila sam, iako sam i sama imala sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, okupila je konzilij u Moskvi. Ruski su liječnici na ranijem angiogramu vidjeli problem, ali su zaključili nedvosmisleno: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina.
Robert je 29. studenoga ušao u Magdalenu sam, pun snage i života. Napravili su angiografiju i ugradili stent koji je začepio jednu od arterija srca, izazvavši infarkt miokarda odmah na stolu. Robert je zavapio od nepodnošljive boli", napisala je Valdecova udovica i prisjetila se kako joj je Robert rekao da se osjećao kao da su mu odjednom sve zube čupali. Planirao je doći u Moskvu kod supruge, ali stanje mu se stalno pogoršavalo, pa su mu morali ugraditi privremeni pacemaker.
"U tri ujutro, 2. prosinca, na intenzivnoj njezi doživio je fibrilaciju klijetki - situaciju u kojoj brzi elektrošok može spasiti život. Riječ je o minutama. Ali njega nisu spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je pao u desetomjesečnu komu.
Tada je započela njegova Golgota - beskonačno lutanje po bolnicama koje ga nisu htjele. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Tijelo mu se raspadalo; svaka dva sata gušio se dok su mu se pluća punila tekućinom. Ostale su samo kosti, golemi crni dekubitusi i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad bih mu pjevala kratke pjesmice, osmjehnuo bi se.
Naučila sam osnove fizioterapije i, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, nastojeći ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi. Krajem kolovoza otišla sam iz Hrvatske u Moskvu, kako bih bila uz svoju trudnu kćer, s teškim osjećajem da Robert polako odlazi.
Dana 12. rujna javili su mi da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja je kći krenula u porod. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se jecaj jednog novog života. Dali su mu ime Robert", napisala je Valdecova udovica.
Rekla je kako su Robertove posljednje riječi s intenzivne upućene njoj bile: ‘Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....