Da svatko nosi svoj križ, rečenica je koju smo bezbroj puta čuli ili izgovorili. Taj križ predstavlja životni teret koji nitko ne može izbjeći – bez obzira na to koliko ga pokušavali umanjiti ili zaobići. Ponekad pod njim posrnemo, ali se ponovno uspravimo i nastavimo dalje. A katkad se pojavi i "naš Šimun Cirenac", kao netko tko će barem dio puta pomoći nositi težinu.
Nosio križ doslovno
Svoj križ ovih dana nosio je i umjetnik Dino Grčić. Doslovno. U performansu nazvanom "Povratak" Grčić je krenuo na dvodnevno pješačenje od Sinja, grada u kojem je rođen prije 33 godine, do Knina, grada u kojem je odrastao. Na ramenima je nosio križ na kojem modrim slovima piše "ART", a završetak puta simbolično je završio postavljanjem križa u kameno postolje u galeriji Foto-kluba Knin.
Performans je započeo uoči Duhova, 23. svibnja, a završio dan kasnije, na sam blagdan, otvaranjem izložbe. Religijske konotacije teško je izbjeći: umjetnik u svojoj 33. godini nosi križ između dva grada koji snažno određuju njegov identitet.
Bez šire podrške, ali ne i bez uzora
No Grčićev križ nije samo simboličan. To je i križ suvremenog umjetnika koji djeluje u sredini snažno obilježenoj tradicijom, kakva je Dalmatinska zagora. Takva pozicija često znači borbu za prostor, razumijevanje i opstanak. Umjetnici iz provincije nerijetko djeluju kao usamljene figure – bez šire podrške, ali ne i bez uzora.
Grčić djeluje kao usamljeni hodočasnik suvremenog doba – kroz prazne ceste Dalmatinske zagore, podno planina i među poljima makova, nosi drveni križ na kojemu piše "ART", a cijeli performans na trenutke kao da prerasta u svojevrsnu meditaciju o umjetnosti, prostoru i samoći.
Vjetar koji mu raznosi kosu, prazna cesta koja se gubi prema horizontu i gotovo biblijski pejzaži Zagore stvaraju dojam da je sam čin hodanja jednako važan kao i završna galerijska instalacija u Kninu.
Jedan od ključnih utjecaja na Grčića bio je pokojni Ivan Martinac, kultna figura Kino-kluba Split. Upravo je Martinčeva poetika, kao i atmosfera tadašnjeg splitskog umjetničkog kruga, snažno oblikovala Grčićev umjetnički put nakon dolaska iz Knina u Split.
Suho stablo višnje pronijeli kroz Split
Posebno je zanimljiva poveznica s performansom "Nije vrijeme za plodove", koji je Martinac izveo 1989. godine sa skupinom autora iz Kino-kluba Split. Tada su kroz središte Splita pronijeli suho stablo višnje nalik križu i postavili ga u galerijski prostor kao umjetnički artefakt. Bio je to performans koji je, uoči ratnih godina, nosio snažnu simboliku žrtve, prolaznosti i vremena.
Za razliku od Martinca, Grčić ne polazi primarno od religijskog pitanja. Na horizontali njegova križa piše "ART", a cilj puta nije oltar nego galerija. Knin tako postaje njegov simbolični Jeruzalem – mjesto povratka, suočavanja i umjetničkog iskušenja.
Jer donijeti suvremeni art u prostor obilježen ratnom memorijom i snažnim tradicionalnim identitetom uvijek je riskantan čin. Pitanje je kako će publika reagirati: hoće li Grčića smatrati kao hrabrog autora nove umjetničke prakse ili će njegov performans ostati neshvaćen.
Ipak, današnja publika više nije samo ona fizički prisutna u galeriji. Jednako je važna i publika društvenih mreža. Grčić pripada generaciji umjetnika svjesnih da se suvremena umjetnička borba vodi paralelno u stvarnom i virtualnom prostoru. No unatoč digitalnoj dimenziji projekta, srž "Povratka“ ostaje fizičko iskustvo: hodanje, umor, prostor Dalmatinske zagore i osobni susret autora s vlastitim granicama. Upravo ta kombinacija performansa, puta i osobnog iskustva ovom projektu daje težinu koja nadilazi običnu izložbu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....