Glumački domet Jamesu Van Der Beeku (1977. – 2026.) nije bio samo titularni lik iz popularne mladenačke serije "Dawson Creek". Ipak, većina ga je isključivo doživljavala kroz prizmu tinejdžerskog idola Dawsona Leeryja, što su potvrdile i vijesti o njegovoj preranoj smrti.
Za širu publiku Van Der Beek je bio i ostao "Dawson Creek" tip, ali filmofili bi ga trebali pamtiti i kao ključnog protagonista izvrsnih "Pravila privlačnosti" ("The Rules of Attraction", 2002.) koja je Roger Avary režirao prema predlošku Breta Eastona Ellisa iz 1987. i unovačio novu generaciju glumaca poput Shannyn Sossamon, Jessice Biel, Kate Bosworth, Iana Somerhaldera, Kipa Parduea...
Van Der Beek se u "Pravilima privlačnosti" pokazao u krajnje drukčijem glumačkom svjetlu u ulozi Seana Batemana, mlađeg brata "Američkog psiha" Patricka, dekonstruiravši vlastiti "Dawson Creek" (i "Varsity Blues") imidž. Znao se Van Der Beek šaliti s tim imidžom i parodirati ga, kao u "Mrak filmu" (Dawson zalutao na krivi set) i "Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac" (sprdanje na račun "Dawson Creeka" i "Američke pite" s Jasonom Biggsom).
No, njegova uloga u "The Rules Of Attraction" bila je nešto posve drugo. Bateman je sušta suprotnost senzitivnom dobriši Dawsonu, "emotivni vampir" koji se "hrani emocijama drugih ljudi". Teško da bi fanovi "Dawson Creeka" i u najluđim snovima mogli zamisliti kako kamera njihova miljenika prikazuje dok dila drogu, upražnjava seks bez osjećaja, masturbira, kopa nos i obavlja veliku nuždu, a Bateman radi sve to i još štošta u "Pravilima privlačnosti".
Bateman je zločesti Dawson i predstavljen je s bocom viskija u ruci kako pijan i isprebijan ulijeće na studentski "The End Of The World Party" u potrazi za "noćnim plijenom" i skenira koga bi mogao poševiti dok mu se pogled ne zaustavi na Kelly (Bosworth). Okej, Van Der Beek ne bi bio dobar Patrick Bateman jer nije kalibar Christiana Balea, ali je prilično uvjerljiv kao Sean.
Zanimljivo je da Van Der Beek nije posegnuo za promjenom izgleda, poružnjivanjem ili maskom. Za ulogu se poružnio iznutra, posegnuo za unutarnjim mrakom, u jednom trenutku čak i demonstrirao tzv. "Kubrick stare", zurenje kakvom su skloni likovi u filmovima velikog redatelja.
Takav, Van Der Beek se uklopio u Avaryjevu smionu i izazovnu nihilističku viziju Ellisova romana, krcatu mahom nemoralnim, promiskuitetnim, ispraznim, sebičnim, otuđenim i beznadnim mladim likovima, baš po mjeri novog milenija. "The Rules Of Attraction" je anti-"American Pie" generacijska seks komedija, mračni, crnohumorni i satirički pogled na mlade i napaljene ljude. S "Američkom pitom" Avaryjev film je dijelio glumca Thomasa Iana Nicholasa i to je sve.
Koliko su "Pravila privlačnosti" bespoštedna, sugerira uvodna scena: glavni ženski lik Lauren (Sossamon) izgubit će nevinost tako što će je, pijanu, iskoristiti neki kreten još pijaniji od nje i po njoj usput povratiti, dok tu neugodnost kamerom snima tip s kime je otišla u sobu zapaliti "joint". Usput, Lauren se čuvala za Victora (Pardue), na nju je oko bacio Bateman kojemu netko šalje ljubavna pisma, a na njega, pak, biseksualni Paul (Somerhalder) s kojim je ona nekoć izlazila.
Točno u trenutku povraćanja, Avary kreativno zaustavlja film i premotava radnju unatrag, trasirajući narativne linije koje su vodile likove do tuluma. "Ne možeš vjerovati satu/vremenu", kaže jedan lik (Fred Savage) iza kojeg se na TV-u vrti "Kabinet dr. Caligarija", a mogao bi se vrtjeti i vršnjački "Donnie Darko" s obzirom na košmarno-sanjivu atmosferu i vrijeme kao bitnu odrednicu.
Avary se već u Oscarom nagrađenom scenariju "Paklenog šunda", supotpisanom s Quentinom Tarantinom, poigravao nelinarnom narativnom konstrukcijom, a vremenske crte ovdje nestaju poput crta kokaina kad ih šmrču likovi, dok se kadrovi premotavaju, usporavaju do "slow motiona" i ubrzavaju kao na "speedu" (urnebesni "fast forward" Victorova ludog provoda po Europi).
Tragovi "Pulp Fictiona" postoje u podzapletu s Batemanovim glavnim dilerom (Clifton Collins Jr.) i njegovom provalom "Trebam te kao što mi treba šupak na laktu" koju je Tarantino ponovio u "Kill Billu", no Avary odlazi dalje. Naratori su nepouzdani i imaju rupe u sjećanju od opijata tako da se radnja vrti naprijed-natrag, što odgovara munjenim i zbunjenim likovima koji traže smisao života izgubljeni u vremenu/prostoru i hitaju prema neizvjesnoj budućnosti na način da naprave jedan korak naprijed i dva nazad.
Redatelj "Ubojitog života" fragmentira naraciju, ali i kadrove, bravurozno rabeći podijeljene ekrane koji se u jednom trenutku genijalno spajaju i od dva paralelna "split screen" kadra nastaje jedan cjeloviti, kad se učini da bi bi se razdvojeni, distancirani likovi mogli povezati.
Nije da Avary ne mari za likove, kamoli da ih prezire (scena rezanja vena u kadi uz stihove "I Can‘t Live, If Living Is Without You" vrlo je dirljiva), on im se ruga, ali ispod površine potiho i tuguje s njima, dok brutalno iskreno oslikava njihove živote, razočaranja i gubitak iluzija. U tom oslikavanju Avary je vizionarski pogodio novomilenijsku alijenaciju i diskonekciju mladih, svedenu u rečenici "Nitko nikoga ne poznaje", koja je uzela maha u godinama nakon filma, osobito pojavom društvenih mreža i videa nalik Victorovu putopisu.
Režirao je i svojevrsnu scenu oproštaja od Van Der Beeka u snježnoj završnici s magično-realističnim trenutkom koji je inspirirao onu kaplju kiše/suze u "Pasiji", možda i "tears in snow" finale "Blade Runnera 2049". Kamera prati pahulju snijega kako pada do krajička Batemanova oka, istopi se, pretvori u suzu i klizne niz njegov obraz. I emotivni vampiri bi pustili suzu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....