Erotika u labirintu politike: ‘Bez izlaza‘ je odigrao bitnu ulogu u širem žanru trilera i karijeri Hackmana i Costnera

Dijelio je ekran Kevin Costner​ s brojnim glumačkim velikanima, poput Roberta De Nira, Seana Conneryja, Clinta Eastwooda, Paula Newmana, Roberta Duvalla... Ipak, na pitanje tko je bio najbolji glumac s kojim je radio, Costner je naveo Genea Hackmana. Costner i Hackman glumili su u filmu “Bez izlaza” (“No Way Out”, 1987.).

Za Costnera je to bilo “ključno iskustvo” i divio se Hackmanovu “sirovom, pravom talentu, nedostatku taštine i ogromnoj prisutnosti na setu”. Za Costnera je “Bez izlaza” bio bitan kao drugi film iz 1987., uz “Nedodirljive”, koji ga je navijestio kao veliku hollywoodsku zvijezdu, ali značajan je i u Hackmanovoj filmografiji.

Podsjetimo se, Hackman je glumio ministra obrane Davida Bricea, koji u tajnosti ljubuje s mlađom ženom Susan Atwell (Sean Young iz “Istrebljivača”) i ubije je u izljevu ljubomore doznavši da nije jedini muškarac u njezinu životu, što opiše kao “nesretan slučaj” (“Poludio sam...”).

Brice potom uz pomoć asistenta Scotta Pritcharda (dojmljivi Will Patton na početku karijere), spremnog na sve da zaštiti šefa, pokušava zataškati ubojstvo angažirajući Toma Farrella (Costner) da organizira lov na ruskog špijuna Yurija, KGB-ovu krticu u Pentagonu.

Farrell je mornarički časnik stacioniran u Pentagonu i Briceova veza s CIA-om koji je trebao dobiti informacije o američkom podmorničkom programu, a lov je paravan za potragu za Susaninim ljubavnikom i svaljivanje krivnje na njega jer ministar obrane zna da ga je on vidio u večeri umorstva dok je ulazio u njezinu kuću.

Kvaka briljantno konstruiranog zapleta jest da je taj ljubavnik upravo Farrell, koji se, dakle, nalazi u bezizlaznoj situaciji: mora nadgledati potragu za samim sobom dok gleda kako da raskrinka sebi nadređenog Bricea. S likom Bricea “No Way Out” je bio putokaz za Hackmanovu filmografiju u devedesetima, kad je pronašao novu mladost kao karakterni glumac, nerijetko u (sporednim) ulogama negativaca.

Dogodilo se to nekoliko godina poslije ovog filma. “Mississippi u plamenu” i “Uski prolaz” bili su jedni od posljednjih filmova s Hackmanom u glavnoj ulozi. Tranziciju najavljenu u “Bez izlaza” podebljao je Eastwoodov vestern “Nepomirljivi”, nakon kojeg su uslijedili “Tvrtka”, “Brzi i mrtvi”, “Grimizna plima”, “Ekstremne mjere”, “Pod sumnjom”... a kulminacija svega toga bila je Eastwoodova “Neograničena moć”, politički triler u kojem je Hackman također glumio moćnu figuru, američkog predsjednika koji u napadu bijesa ubija ljubavnicu.

Hackman je uobičajeno izvrstan kao Bruce, nijansiran, “ljudski” zlikovac daleko od pravog monstruma, odnosno od njega je monstruozniji korumpirani politički aparat. Užitak je gledati njegova glumačka dodavanja s Costnerom u filmu koji je odigrao bitnu ulogu u širem žanru trilera.

Radeći na slobodnoj adaptaciji romana “The Big Clock” Kennetha Fearinga iz 1946., scenarist Robert Garland (“Električni jahač”, “Veliko plavetnilo”) i redatelj Roger Donaldson (“Bounty”, “Vrsta”, “Danteov vrh”, “Trinaest dana”) uspješno su prenijeli konspirativni politički triler sedamdesetih (“Prisluškivanje” s Hackmanom, “Tri kondorova dana”, “Svi predsjednikovi ljudi”) u hladnoratovske osamdesete i otvorili vrata sličnim filmovima u devedesetima.

Donaldson se u “No Way Out” ugledao na velikog Alfreda Hitchcocka u stvaranju nepopustljive napetosti, paranoje i intenziteta prilikom razvoja zeznutih situacija u kojima će se naći Farrell, s vrhuncem u iščekivanju očitavanja njegove polaroid fotke na kompjutorskom ekranu (fotografirala ga je Susan) kao krucijalnog dokaza.

Redatelj je znalački iskoristio i žanr u tadašnjem razvoju – erotski triler. Susret Farrella i Susan pršti od kemije i strasti kao erotska verzija “Oficira i džentlmena” (Costner kao Richard Gere u bijeloj mornaričkoj odori), a scena na stražnjem sjedalu limuzine još uvijek je seksi, iako je parodirana u “Kakvim frajerima 2”.

Erotski triler prepušta mjesto političkom kad Donaldson napravi rez sa seksa u limuzini na Washingtonov spomenik, ali “Bez izlaza” je svakako dao obol žanru koji će “boom” doživjeti u devedesetima (interesantno, George Dzundza je nakon ovog filma glumio i u “Sirovim strastima”).

Na trenutke Donaldson pretvara “No Way Out” i u akcijski film u sceni potjere s Costnerom u kaskaderskom “action hero” modu, no ovo je prije svega zavjerenički politički triler, potenciran glazbom Mauricea Jarrea (“Lawrence od Arabije”, “Svjedok”) i posljednjim snimateljskim radom Johna Alcotta (“Barry Lyndon”, “Isijavanje”, “U plamenu Nikaragve”), iznimno umješnim u kreiranju klaustrofobije i oslikavanja hodnika Pentagona kao labirinta bez izlaza, posebno kad Pritchard dovede svjedoke koji su vidjeli Susanina ljubavnika da ga indentificiraju.

Uz to što funkcionira kao odlična napetica, “Bez izlaza” je poprilično politički kritičan i ciničan za jedan film iz reaganovske ere, prepun žalaca na račun SAD-a, a ispao je dijelom i proročki (npr. američki ministar obrane optužen za seksualno zlostavljanje). Mrlje na Farrellovoj bijeloj odori prije svega reflektiraju prljavu politiku u trileru okončanom “twistom” da dodatno usloji ionako slojeviti zaplet i bude njegova konačna politička subverzija. *****