Malim kinima s velikom ljubavlju: nostalgični irski film inspiriran je obiteljskom pričom i ‘Cinema Paradisom‘

Zatvaranje 19. FMFS-a simbolički je održano uz projekciju sjetnog, nostalgičnog irskog filma “Bilo jednom u kinu” (“Once Upon a Time In a Cinema”) Davida Gleesona. Zadnjeg dana FMFS-a u rasprodanom splitskom Ljetnom kinu “Bačvice” slavilo se gledanje filma na velikom ekranu u inat drugim tehnološkim podražajima, od nekadašnjeg videa do današnjeg streaminga.

Gleesonov “movie” odaje lijepu počast kinodoživljaju, iskustvu koje nekad “znači više od filma”, zajedništvu publike, ali i starim dobrim neovisnim, “singl” dvoranama, njihovim zaposlenicima od projekcionista do biljetera te posjetiteljima. Za irskog autora, dosad najpoznatijeg kao koscenarista filma “Tolkien” s Nicholasom Houltom u ulozi slavnog pisca “Gospodara prstenova”, ovo je projekt iz kategorije “nešto sasvim osobno”.

Naime, Gleeson potječe iz obitelji vlasnika kina. Njegov otac je vodio kino najduže u Irskoj, možda i svijetu, a sin je sve to sa strane vjerojatno upijao kao malac iz “Cinema Paradisa” i napajao se magijom projektora i velikog ekrana.

Klasik Giuseppea Tornatorea nedvojbena je polazna filmofilska inspiracija za “Bilo jednom u kinu”. No, vidi se da je Gleeson gledao i još neke filmove o filmu/kinu, kao “The Smallest Show On Earth”, “The Last Picture Show”, “Splendour”, “Goodbye, Dragon Inn”....

Utoliko, “Once Upon a Time In a Cinema” može djelovati osobno i za (st)rasne kinofile, uključujući potpisnika ovih redaka koji je kao gost-programer splitske “Kinoteke” u svibnju 2025. posvetio program upravo filmovima o filmu/filmofiliji/filmaštvu i tad su se redom prikazali “Mulholland Drive”, “Ed Wood”, “Striptiz smrti”, “Cinema Paradiso”, “Posljednji akcijski junak”, “Babilon”, “Bilo jednom u... Hollywoodu”, “Posljednja kino predstava” i “Purpurna ruže Kaira”.

Iako nije ni izbliza kalibar prethodno navedenih, “Bilo jednom u kinu” je pošten i više no solidan “movie” koji bi mogao naći svoje mjesto na nekoj budućoj slično koncipiranoj retrospektivi filmova o kinu u Splitu ili drugdje u svijetu kao najrecentniji primjerak podžanra.

Zanimljivo, film se i cijelosti odvija u kinu u irskom gradu Limerick, prateći voditelja Earla (Colin Morgan) koji proživljava niz kaotičnih situacija tijekom jedne večeri i projekcije američke verzije francuskog klasika “Do posljednjeg daha”, od pojave štakora i nestanaka struje do ophođenja s mlađim bratom Geraldom (Salam Lynch), kćerkom Kate (Clara Crichton), zaposlenicima i gledateljima, ali i lokalnim biznismenom Conwayjem (Stanley Townsend).

Conway daje Earlu ponudu za kupnju kina, i to u gotovini, a Gerald je za to da se proda. “To je sudbina, tjera te da ga prodaš”, čujemo. Međutm, Earl se premišlja jer želi poštovati obiteljsko nasljeđe, unatoč tome što je kinobiznis u padu. Priča je ambijentirana u 1984., kad je popularnost videorekordera/VHS kaseta počela smanjivati posjećenost kinima i povećala gledanje filmova kod kuće, poremetivši kinokulturu, otprilike kao pojava televizije pedesetih ili streaminga u 2020-ima naovamo, što “Once Upon a Time In a Cinema” čini aktualnim.

“Ionako sve gledam na videu”, dobaci uvredljivo u prolazu jedan posjetitelj kina. Snimljen u pravom kinu, film dočarava kinoatmosferu ranih osamdesetih. Plakati nadolazećih atrakcija (“Istjerivači duhova”, “Crvena zora”...) krase zidove kina, miris kokica gotovo da se može osjetiti, kao i projektora. Poglavlja filma su zgodno podijeljena na role (“Reel 1”, “Reel 2”...), sukladno njihovu mijenjanju u kojem sudjeluje i Earl, a za dodatni ugođaj tu su i ogrebotine na ekranu (“Zovemo to trag cigarete”, rekao bi projekcionist Tyler Durden u “Klubu boraca”).

Unatoč tome što se zbivanja u nekom trenutku počinju vrtjeti u začaranom krugu, a glumci nisu uvijek na visini zadatka i produkcija na mahove djeluje amaterski, redatelj sve to nadoknađuje srčanošću i jakom simbolikom. Na velikom ekranu se vrti “Breathless” s Richardom Gereom u vrijeme kad kino ostaje bez zraka, ali se i bori za opstanak “do posljednjeg daha”.

Kino želi kupiti biznismen, preteča poduzetnika, korporativaca i tajkuna kojima je profit važniji od (sedme) umjetnosti i pokupovali su i prenamijenili brojna “singl” kina u devedesetima, a rade to i danas. Poster “Ghostbustersa” sugerira buduću (današnju) komercijalizaciju i franšizaciju (hollywoodskog) filma po mjeri dominantnih multipleksa. “Bilo jednom u kinu” je posveta neovisnim kinovoranama, ali i filmu kao takvom.

“Film je osjetljiv, ako ga se previše napne, puknut će”, upozorava Earl. On preživljava od jedne promjene role do druge, odnosno – šire gledano – od jednog trenda do drugog, a sve to na njemu ostavlja ožiljke (oni “tragovi cigareta”) koje može zaliječiti samo ljubav filmofila i njihov dolazak na projekcije. Kinoposjetitelji u sceni povišenih emocija pale upaljače sjedeći u parteru i pjevaju stihove Yazooa “All I needed was the love you gave, All I needed for another day...”.
*** ½