Pusti povratci Mumije, Nevidljivog čovjeka, Frankensteina i sličnih likova horora i znanstvene fantastike iz starog doba Hollywooda začudo nisu inicirali i "comeback" Čovjeka koji se smanjuje. Izvorni, crno-bijeli "The Incredible Shrinking Man" Jacka Arnolda iz 1957., snimljen prema romanu Richarda Mathesona, bio je jedan od najboljih predstavnika SF-a pedesetih, pušten u kina u jeku hladnog rata i nuklearne prijetnje.
Nakon novog "Invisible Mana", mogao se očekivati i povratak njegova "shrinking" kolege, ali Hollywood začudo nije posegnuo za preradom klasika, nego Francuzi. Reklo bi se da će se nečeg ovakvog prije dohvatiti Luc Besson koji je holivudizirao francusku kinematografiju. Međutim, snimanje filma "Čovjek koji se smanjuje" ("L‘homme qui rétrécit"/"The Shrinking Man") inicirao je oskarovac i komičar Jean Dujardin, koji se našao i u ulozi producenta, a režiju potpisuje Jan Kounen.
Čini se da Dujardin voli kopati po daljoj prošlosti kinematografije jer Oscara je dobio upravo za ulogu u crno-bijelom nijemom filmu "Umjetnik". Interesantno je i da je Dujardin već glumio smanjenog čovjeka u romantičnoj komediji "Veličina nije bitna", gdje je njegov lik imao svega 136 centimetara.
S druge strane, Kounen je ostvario siloviti redateljski debi krajem devedesetih s krvavim, hipernasilnim "Dobermanom", u kojem su glumili Vincent Cassel i Monica Belluci. "Doberman" se reklamirao zvučnom, ali prikladnom parolom "U svom redateljskom debiju Jan Kounen ne ide preko mjere, on tamo započinje". Ipak, nakon prvijenca Kounen nije ostvario pokazani potencijal i rijetko je opet izbio u prvi plan ("Blueberry", "Coco Chanel & Igor Stravinsky"), a već je surađivao s Dujardinom ("The Players").
"Čovjek koji se smanjuje" označava Kounenov povratak u formu i dobro je došao Dujardinu. Posrijedi je ugodno iznenađenje, promišljen remake klasika, lišen pretjerane blockbusterizacije, što se moglo očekivati od prilagodbe premise za moderno doba. Novi film je podosta dramski i intiman.
Smanjivanju Paula (Dujardin) kumuje čudna klimatska pojava koju je uočio dok je plivao. Jednom kad Paul shvati da su mu rukavi košulja duži i da se smanjio najprije za četiri centimetra pa za 15-ak i onda toliko da stane u kćerkinu kućicu za lutke, a doktori mu ne mogu pomoći, film je lokacijski (i klaustrofobično) sveden na njegovu obiteljsku kuću, bez vanjskih utjecaja, posebno kad dođe na veličinu prsta i ostane zatočen u podrumu, dok ga supruga i kći napuste misleći da je stradao.
Kounen radi nadahnute inverzije i moguće da želi nešto reći o "krizi muškosti", primjerice Paul zakorači na ženin dlan poput plavuše na šapu King Konga i njegov opstanak se svodi na praiskonsko preživljavanje (odjeven kao pračovjek sa šigurecom/kopljem u ruci, paljenje šibice kao prvo otkrivanje vatre) kad mu može doći glave sve što je prethodno uzimao zdravo za gotovo, od mačke i mišolovke do pauka nalik monstrumu s kojim će se boriti za "prevlast" u podrumu.
Efekti su hollywoodski odlični, kao i kamera, prilagođena malom-velikom svijetu čovjeka koji postaje sve manji i manji, smanjujući se do beznačaja i polako nestajući. "Zar više ne postojim?" pita se Paul i egzistencijalnim introspekcijama i metafizičkim trenucima kakvima film obiluje, postavljajući pitanja o smislu životu, vremenu, ljudskosti i krhkosti postojanja. Mislim, dakle smanjujem se. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....