Rani radovi Waltera Hilla kao što su “Vozač”, “Ratnici podzemlja”, “Jahači na duge staze”, “Južnjačka utjeha” i “48 sati” postupno su ušli u kinematografski kanon. No, filmovi iz Hillove srednje faze, od “Streets Of Fire” preko “Another 48 Hours” do “Last Man Standing”, nezasluženo su podcijenjeni.
Među najpodcjenjenijima je “Lijepi Johnny” (“Johnny Handsome”, 1989.) kojeg je Hill režirao poslije “Teksaškog graničara” i “Crvenog usijanja”, odnosno prije “Još 48 sati”. Prilično ironično jer ovo je jedan od boljih filmova u Hillovu opusu. Opet, ironija dobro pristaje “Lijepom Johnnyju”. Već je naslov film ironičan.
Johnny Handsome je nadimak glavnog lika u odličnom tumačenju Mickeyja Rourkea, kriminalca Johna Sedleyja iz New Orleansa s groteskno deformiranim licem od rođenja kao nuspojavom majčine ovisnosti. S tim licem Johnny izgleda kao spoj Čovjeka-slona, Erica Stoltza u “Maski” i Rourkeova Marva iz “Sin Cityja”.
Kad završi u zatvoru nakon pljačke, tijekom koje su partneri u zločinu, “vraški par” Rafe i Sonny (kradljivci scena Lance Henriksen i osobito opaka Ellen Barkin), ubili njegova prijatelja Mikeyja (Scott Wilson) i pobjegli s plijenom, Johnny se na nagovor dr. Reshera (Forest Whitaker) podvrgava polueksperimentalnoj rekonstruktivnoj kirurgiji i dobiva “novo lice, novo ime i priliku za novi život”.
Pušten na uvjetnu, Johnny se zaposli i mogao bi se skrasiti s Donnom (Elizabeth McGovern), ali poriv za osvetom tinja u njemu. Dr. Resher je kao anđeo na Johnnyjevu ramenu, nagovara ga da se opošteni i okrene novi list, a nasuprot njemu policajac Drones (Morgan Freeman) uvjeren je da će se vratiti kriminalu, ako ništa iz osvetničkih pobuda, jer poznaje njegovu lopovsku nutrinu.
Dok doktor pokušava izvući Johnnyja na svjetlo, policajac ga riječima vuče natrag u sjenu, gdje se noirovski grešnici osjećaju kao kod kuće. Svjetlo i sjena sastavnice su noira, njegov “jin” i “jang” a “Johnny Handsome” je punokrvni neo(n)-noirovski film, audiovizualno iznimno ugođajan (glazba Rya Coodera, fotografija Matthewa F. Leonettija).
Johnny je predstavljen kako u usporenom pokretu korača mračnom ulicom osvjetljenom plavetnim i ljubičastim neonom u sceni koja dođe kao svojevrsna točka na “i” neonske stilizacije osamdesetih, započete “Istrebljivačem” i okončane “Crnom kišom” (oba u režiji Ridleyja Scotta).
S druge strane, Hill u predstavljanju Dronesa najprije hvata njegovu sjenu na zatvorskom zidu prije nego što on zakorači u kadar kakav je komotno mogao biti i crno-bijeli. Redatelj u c/b tehnici snima “flešbekovski” dijalog pred pljačku između Johnnyja i Mikeyja koji izgovara pravu hillovsku rečenicu “Jedino jamstvo koje sam ikad donio u banku bio je Smith i Wesson”. Kao netko tko je (redateljski) izopćenik, vječno neprilagođen za hollywoodski “mainstream”, Hill prepoznaje sebe u liku Johnnyja.
Drugi bi filmaš komercijalizirao priču do “sretnog završetka” i pročistio grijehe ponovno rođenog Johnnyja, ne i Hill jer to nije noir pa redatelj radi ono što je šest godina kasnije napravio i Michael Mann u “Vrućini” za pljačkaša Neila McCauleyja dok gledatelj opet i iznova navija da Rourkeov lik uspije i ne drži toliko do principa, kao onaj Roberta De Nira (ili Ala Pacina u “Carlitovu načinu”).
Hill svjesno riskira krah na box-officeu, razbija konvencije žanrovskog (akcijskog/krimi-trilerskog) filma epohe i upošljava hillovski mušku, muskularnu režiju ugledajući se u mračne, nihilističke noir filmove četrdesetih, još više nego u “Driveru” koji je na prijelazu sedamdesetih u osamdesete postavio temelje neo(n)-noir estetike s Mannovim “Lopovom”.
Pogled na Johnyja u zavojima nakon plastične kirurgije doziva u sjećanje “Mračni prolaz” Delmera Davesa s Humphreyjem Bogartom. Međutim, Bogart nije imao briljantno glumljenu scenu kao Rourke kad skine zavoje dok Johnny gleda svoje novo lice u zrcalu nakon facijalne rekonstrukcije (tad je bio u naponu; ”Godina zmaja”, ”Devet i pol tjedana”, ”Anđeosko srce”...).
Film postavlja kompleksna pitanja u vezi prirode čovjeka, njegove vanjštine i nutrine, tijela i duše. Može li novo lice promijeniti osobu iznutra i njezin stari identitet? Je li čovjekova priroda i sudbina zacrtana njegovim rođenjem, tj. može li joj pobjeći? “Još uvijek osjećam da nosim masku”, kaže Johnny koji se “boji biti normalan”.
Ironijom sudbine film je bio profetski i za (izgled) Rourkea, ne samo njegova Marva. Nakon snimanja boksačke drame “Home Boy” Rourke se navukao na boks i zakoračio u profesionalni ring u devedesetima, a u tom procesu pretrpio brojne teške ozljede lica (slomljeni nos, smrskana jagodična kost) za čiju su sanaciju bili nužni rekonstruktivni zahvati. Rourkeov stvarni život postao je inverzija “Lijepog Johnnyja”. **** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....