Trilogija redatelja Christiana Petzolda o "prirodnim elementima, kreativnosti i ljubavi" završava filmom "Miroirs no.3", koji nakon premijere na ZFF-u kreće u redovnu distribuciju po hrvatskim singl-kinima. Nakon vode ("Undine") i vatre ("Crveno nebo"), došao je red na zrak u "Miroirs no.3", naslovljenom prema poznatoj skladbi Mauricea Ravela. Petzoldova muza Paula Beer u četvrtoj suradnji s redateljem (glumila u "Tranzitu") glumi eteričnu, snoliku Lauru kao nasljednicu "sirenske" i "vatrene" protagonistice iz njihova prethodna dva filma.
Studentica klavira Laura u uvodnoj sceni djeluje pomalo izgubljeno, kao da je nezadovoljna životom i vezom s dečkom koji je upravo vodi van grada na neki izlet brodom, ali njoj se ne ide. Laura moli dečka da se vrate ili da barem on nju prebaci do željezničke stanice. Međutim, na putu do tamo par doživi prometnu nesreću. On je na mjestu mrtav, a ona je imala "nevjerojatnu sreću" u nesreći i prošla s lakšim ozljedama.
Prometna se dogodila na seoskom putu, nedaleko od kuće starije žene s kojom je Laura razmijenila poglede iz automobila – Betty (Barbara Auer). Betty pronalazi i prihvaća Lauru, spremna skrbiti o njoj dok se ne oporavi. Ženine namjere nisu isprve otkrivene i atmosfera je misteriozna, toliko da bi "Miroirs no.3" naizgled lako mogao otkliznuti u horor. Takav je slučaj s mnogim ostvarenjima Petzolda, koji je u europsko-oskarovskom intervjuu za "Slobodnu" 2012. rekao: "Volio bih snimiti jedan horor, premda su neki elementi horora već prisutni u mojim filmovima."
U jednom od foršpana "Miroirs no.3" podsjeća na njegov opus i iza onoga "a film by Christian Petzold" navodi "Barbaru", "Phoenix", "Transit" i "Afire", onako kao što su "traileri" za "Avatara" i "Shutter Island" navodili ključne naslove Jamesa Camerona i Martina Scorsesea.
Nesumnjivo, "Miroirs no.3" je u dosluhu s Petzoldovom filmografijom, rekli bismo autorski film. "Yella" je također počinjala s prometnom nesrećom, kad bivši suprug protagonistice (Petzoldova prva muza Nina Hoss) odveze automobil niz liticu s njima unutra.
"Barbara" je nastavila buditi duhove prošlosti, kao i "Tranzit", pa i "Phoenix" (osobni favorit kad je o Petzoldu riječ), uz dodatni motiv nekoć proživljena života, "doppelgängera" i dvostrukih identiteta. I "Crveno nebo" imalo je enigmatičnu atmosferu i isprve koketiralo s hororom, baš kao "Miroirs no.3", koji kao da pri proganjajućem psihološko-trilerskom početku želi dobiti epitet lynchovski (Laura i Betty imena su ženskih likova iz "Twin Peaksa" i "Mulholland Drivea").
Tko je Betty, zašto suprug Richard (Matthias Brandt) i sin Max (Enno Trebs) ne žive s njom te što njoj znači Laura? Nešto tu nije kako treba jer starija žena naziva mlađu Yelena (Yella?) pored toga što joj govori "Tako mi je drago da si ovdje". Dosta toga ostaje neizgovoreno, a i lik Laure znade biti odveć čudan i distanciran na granici iritacije, tipa da uopće ne preispituje situaciju oko sebe, već je uzima zdravo za gotovo i nije "supertužna" što joj je dečko poginuo, niti uopće pokazuje osjećaje ("Znam da bih trebala biti, ali... nisam").
No relativno brzo, prije nego što Max poželi Lauri priopćiti istinu ("Moram ti nešto reći..."), postaje očito da je – za svaki slučaj oprez: "spoiler" – ona zamjena za nekoga u Bettynoj obitelji. Film nepovratno mijenja ton pojavom Bettyne familije i gubi misterij i tenziju, postajući obiteljska drama o žalovanju, traumi i ozdravljenju duše, plemenitih namjera i metafora, ma koliko bile očite.
Richard i Mathias su mehaničari ("Puno toga je ovdje pokvareno") koji u garaži ilegalno skidaju GPS-ove s automobila kako bi njihovi vlasnici mogli pobjeći od svijeta/iz vlastitog života i izgubiti se, poput Laure ("Mogu li ostati ovdje?"), koja reagira naprasno tek pred kraj, potencira proturječne emocije i razbija meditativan ritam, uspostavljen da uvuče gledatelja u priču, neovisno o njegovim očekivanjima i neujednačenosti filma.
Petzold je takoreći mogao krenuti bilo gdje s pričom, no odabrao je ovaj put i svejedno uspio angažirati gledatelja zahvaljujući suptilnoj režiji, dobrim glumcima i malim trenucima među likovima. "Miroirs no.3" teško će se navoditi pri spomenu Petzoldovih naj-filmova, ali je vrijedan pažnje i nije "no.3" u elementarnoj trilogiji. Film zaslužuje "no.2", iza "Afire" i ispred "Undine". *** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....