Satira za jučer, danas i sutra: ‘Predsjedničke laži‘ ponovno su aktualne i ogledalo zbilje, gotovo 30 g. nakon premijere

Pas i rep. "Zašto pas maše repom? Zato što je pas pametniji od svog repa. Kad bi rep bio pametniji, rep bi mahao psom..." Ovim citatom otvara se film "Predsjedničke laži" ("Wag The Dog", 1997.) koji se pokazao kao valjda najvizionarskija satirička komedija/politička satira u povijesti, možda i više od "Dr. Strangelovea".

U filmu redatelja Barryja Levinsona američki predsjednik je optužen za "nedolično seksualno ponašanje" s maloljetnicom u ovalnom uredu manje od dva tjedna prije novih izbora. Zaposlenica Bijele kuće Winifred Ames (Anne Heche) angažira čovjeka iz sjene, Conrada Breana (malko drukčiji Robert De Niro) zvanog "mr. Fix-it", da brzom intervencijom spasi situaciju.

Brean predlaže izmišljanje lažnog rata za distrakciju i zataškavanje predsjednikovih seks-eskapada. Amerika će tako, zbog kao fol tamošnjih terorista, "zaratiti" s Albanijom za koju u SAD-u malo tko zna osim glumačke braće Belushi koji su podrijetlom otamo. Ratovanje i sve što ono sobom povlači orkestrira hollywoodski producent Stanley Motss (za Oscara zasluženo nominirani Dustin Hoffman).

Motts vidi priliku za produkciju života u kreiranju fikcije za narod i medije. Producent ne preže od ničega da obavi posao i kad god naleti na neku prepreku kaže "To nije ništa!"/"This is nothing!". On angažira country-folk glazbenika (legendarni Willie Nelson u "meta" ulozi) da snimi prigodnu pjesmu, ratnu himnu, ali i pomoću specijalnih efekata režira scenu u stilu snimki kakve se viđaju na TV vijestima.

Mlada "Albanka" (Kirsten Dunst) u toj sceni/snimci bježi iz sela u ruševinama s mačićem u ruci. Također, kako nema rata bez mučenika i junaka, Moots osmisli i "treći čin" – spašavanje vojnika ostavljenog iza neprijateljskih linija ili "odbačenog poput stare cipele", ne Ryana, nego Williama Schumanna (Woody Harrelson), taman da se slaže s riječi "shue". Jer, "Schuman je kao morski pas u ‘Raljama‘, ne staviš ga u prvu polovicu filma".

Tako isti onaj glazbenik može snimiti patriotsku pjesmu posvećenu Schumannu ("Old Shue") i Amerikanci mogu izraziti domoljublje bacanjem starih cipela na stabla ili telefonske žice nakon što su to, jasno, prvi napravili Braen i Motts kako bi inicirali "pokret" i pripremili medijski teren za vraćanje američkog vojnika kući, opet kako bi skrenuli fokus s predsjednikova seksualnog skandala, ali i pomogli mu da povrati ugled i sakupi poene za izbore kod glasača...

Nedugo nakon premijere filma "Wag The Dog" Ameriku je potresao skandal predsjednika Billa Clintona zbog bliskog susreta oralno-seksualne vrste s više-od-dvostruko mlađom ženom od njega, tada 24-godišnjom Monicom Lewisky, također u Ovalnom uredu. Nekoliko mjeseci kasnije, Amerika bombardira mete Al-Qaede u Afganistanu i Sudanu, a zatim i iračke ciljeve, što gura predsjednikov "neprikladan intimni kontakt" u drugi plan.

Naslov "Are Clinton‘s Bombs Wagging the Dog?" izlazi u "Los Angeles Timesu", potvrđujući viziju i značaj "Predsjedničkih laži". Godinama kasnije, film je opet iznimno aktualan/relevantan i ispada ogledalo zbilje. Mnogi tvrde da je američki predsjednik Donald Trump zarolao rat s Iranom da odvrati pogled medija i javnosti s "Epsteinovih dosjea" koji navodno uključuju i optužbe maloljetnica protiv njega.

Sličnosti filma i stvarnosti su frapantne: u jednoj sceni Brean predlaže da bi predsjednik zbog zasluga u Istočnoj Europi trebao dobiti Nobelovu nagradu (!), a neki dan je baš na portalu "Slobodne" izašao naslov "Spašavanje u srcu Irana: komandosi pod kišom metaka izvukli ozlijeđenog pilota, Trump slavi – ‘Imamo ga‘!". Pilot se vjerojatno ne preziva Schumann, ali...

"Predsjedničke laži" su "davne" 1997. pokazale kako funkcionira svijet političkih makinacija i manipulacija medija, širenja dezinformacija i laži, sve zbog dubioznih motiva. Prema scenariju čuvenog Davida Mameta i Hilary Henkin, inspiriranim knjigom Larryja Beinharta "American Hero", Levinson je snimio inteligentnu i dalekovidnu satiru na račun politike, medija i Hollywooda koji su isprepleteni u filmu, ali i stvarnosti.

Politika i rat u međuvremenu su postali nešto poput reality showa i showbiza, kao "Oscari i izbor za miss Amerike", kako Brean sugerira Mottsu da pristupi produkciji fiktivnog rata, preuzimajući ulogu repa koji je pametniji i maše psom (narodom) kako mu se prohtije. A tek lažne vijesti i AI-jevski "deep fake" koji sve više zamagljuju granicu zbilje i fikcije.

I specijalni vizualni efekti su uznapredovali u odnosu na 1997., kad je Motts u studiju, ispred zelenog ekrana, fabricirao rat i uvjerljivo snimio "albansku" djevojku – ona nije držala pravu mačku nego vrećicu pomfrija, da bi maca bila naknadno nadodana CGI-jem, kao i most preko kojeg prolazi.

"Isti proces kao u zadnjem Schwarzeneggerovom filmu", govori Motts, ciljajući zasigurno na akcijski triler "Brisač" gdje je kaskaderstvo bilo kombinirano s kompjuterskim efektima (scena visenja iz zrakoplova, borba protiv aligatora). Zanimljivo, u toj sceni Motts podsjeća na Christofa koji je režirao reality u "The Truman Show".

Manipulirajući/simulirajući stvarnost, "Wag The Dog" se uklopio u filmove devedesetih koji su preispitivali zbilju ("Potpuno sjećanje", "Čudni dani", "Igra", "Grad tame", "Pleasantville", "Trumanov show", "Matrix", "Trinaesti kat"...), samo što je to radio u satiričko-političke svrhe. "Potpuna jebena prevara, a izgleda 100% stvarno", čujemo u filmu. To nije ništa. ****