Svaki, pa i najmanji film zaslužuje veliki ekran, a neki od njih zaslužuju najveći. “2001: Odiseja u svemiru” (“2001: A Space Odyssey”, 1968.) jedan je od takvih filmova. Prijelomni SF Stanleyja Kubricka (1928. – 1999.) spada među najmonumentalnije filmove u povijesti kinematografije i kao stvoren je za gledanje na najvećem ekranu u Ujedinjenom Kraljevstvu – londonskom BFI IMAX-u smještenom na Southbanku.
BFI IMAX prikazuje i starije filmove, ali spletom okolnosti, kad bi potpisnik ovih redaka bio u Londonu, na njegovom repertoaru uglavnom su bili noviji, prethodno već pogledani, i to oni koji baš i ne zovu na ponavljanje, pa makar se prikazivali na dvostruko većem ekranu.
Upravo zato, dogodilo se da je prošlo skoro 20 godina od prvog do drugog posjeta BFI IMAX-u, od 2007. i “Beowulfa” Roberta Zemeckisa u 3D-u do Kubrickove “Odiseje” 2026. Prilika za gledanje “A Space Odyssey” na (i)maximalnom ekranu nije se smjela propustiti, iako se projekcija djelomično preklapala s obožavanim “Blade Runnerom” u “Prince Charles Cinema” koji vrijedi vidjeti kad god se prikazuje u kinu, ali je (utješno) i viđen više puta.
K tome, radilo se o jednoj jedinoj projekciji, tempiranoj samo par dana nakon okončanja desetodnevnog putovanja oko Mjeseca ekipe “Artemisa II” i dok svemirski “Project Hail Mary” još igra u kinima. Naime, “Odiseja” se pojavila u kinima godinu prije slijetanja na Mjesec i toliko je bila vizualno uvjerljiva da neki još uvijek misle kako je Kubrick režirao “Moon landing”.
Mogli bi misliti i dalje jer film izgleda izvanredno na IMAX-ovu ekranu i malo tko bi rekao da je prošlo blizu 60 godina od njegove premijere. Kubrickove perfekcionističke svemirske scene takoreći se ravnopravno nose sa sličnim modernim prizorima svemira koje su neposredno nadahnule, od “Gravitacije”, “Marsovca”, “Interstellara” i “Ad Astre” do “Projekta Spasitelj”, uključujući i “Ratove zvijezda”.
Ovaj SF zaslužan je za “boom” znanstvene fantastike u sedamdesetima (popularni “Star Wars”, “Alien” itd.). Često se ističe prolazak svemirske krstarice u četvrtoj epizodi serijala “Ratova zvijezda” preko cijelog ekrana, no Kubrick je prije Georgea Lucasa snimio nešto tako. Svemirske letjelice prolazile su s jedne strane ekrana na drugu najprije kod Kubricka, samo što nisu pucale jedna na drugu, nego plesale valcer na skladbu Richarda Straussa ”Na lijepom plavom Dunavu”.
Doživjeti taj svemirski valcer u IMAX-u na ekranu visine 20 metara i širine 26m nešto je uistinu kozmički čudesno, tim više jer kino u obliku kupole i samo podsjeća na nekakav svemirski brod, što je pojačalo doživljaj scena i u interijerima, poput kružnog “joggiranja” astronauta Franka Poolea (Gary Lockwood) unutar centrifuge međuplanetarne letjelice “Discovery One”, jednako impresivnog poput lebdenja njegova kolege Davida “Davea” Bowmana (Keir Dullea) u svemiru.
Valceru u “lijepom plavom svemiru” prethodi primordijalni prolog s majmunima u zoru čovjeka (zanimljivo, iste godine je snimljen i prvi “Planet Of The Apes”) koji je klincima osamdesetih bio fascinantan i naveo ih da zapamte “2001”, a nezaboravno kulminira još jednom klasičnom kompozicijom koja u IMAX-u izaziva nikad veće “ježenje” – Straussovom “Tako je govorio Zarathustra”.
Kulminacija je dosegnuta najvećom elipsom svih vremena, od kosti koju je majmun bacio u vis nakon što ju je iskoristio kao oružje i oruđe do kostolikog svemirskog broda kako pluta kozmosom. U briljantnom filmu o prirodi čovjeka i misterijama svemira elipsa je premostila tisućljeća ljudske evolucije kojoj je pretežno optimistično stremio Kubrick nadajući se da će čovječanstvo dosegnuti vrhunac 2001., na pragu novog milenija.
Da je živ, Kubrick bi sigurno bio razočaran deevolucijom čovjeka (za potvrdu toga pogledajte samo ratne i ine vijesti na portalima, kao i gluposti na YouTubeu i društvenim mrežama, nerijetko AI-jevski de-generirane) nakon što smo doživjeli tehnološki napredak iz filma i prisvojili njegovu vizionarsku tehnologiju (videopozivi, kompjuteri nalik tabletima, umjetna inteligencija kao asistent). Kad “Starchild” na kraju filma gleda Zemlju iz svemira, čini se da propituje koliko (ni)smo daleko dogurali kao vrsta.
Podsjetimo, AI pomagač u filmu je superkompjuter HAL-9000 koji se, upozoravajuće i relevantnije nego ikad, otima kontroli i okreće protiv čovjeka dok njegovo crveno oko prijeteći svjetluca kao kod terminatora i replikanata iz “Istrebljivača”. Interakcija prepredenog HAL-a i Bowmana iznimno je pamtljiva (“Otvori vrata hangara, HAL.”), a scena smrti superkompjutera (“Dave, bojim se... Strah... me je...”), tj. njegova gašenja dok sve sporije pjeva “Daisy”, teško se zaboravlja.
Dijalozi su rijetki u filmu, štoviše uopće ih nema prvih i zadnjih pola sata, jer Kubrick je ispričao priču slikama i zvukovima. Zato “A Space Odyssey” i jest zapanjujuće audiovizualno hipnotičko, transcedentalno iskustvo koje u IMAX-u stopostotno uvlači gledatelja u film i djeluje kao čista filmska magija, (i)maximalni doživljaj izvan ovoga svijeta.
Gledatelj ima dojam da je doslovno boravio u svemiru, prošao s Bowmanom kroz zvjezdana vrata i dosegnuo neku višu dimenziju izvan granica poznatog. “Odiseja” je općenito jedan od onih filmova za koje se, kad završe, može reći “najbolji ikad”, a nakon IMAX projekcije pogotovo. Koliko god puta da je čovjek prethodno gledao “2001”, IMAX projicira impresiju da je (u)vidio film kao nikad prije. *****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....