Tužni klaun ‘stand up‘ komedije: treći redateljski projekt Bradleyja Coopera je najbolji dosad, Will Forte je izvrstan

Dušu i srce na “stand up” pozornici ostavio je Will Arnett u filmu “Čujemo li se?” (“Is This Thing On?”) koji sigurno ide na godišnju “best of” listu. Komičar Arnett komotno je mogao biti nominiran za Oscara umjesto, recimo, Michaela B. Jordana iz “Grešnika”, a i sam film je među boljima iz 2025. i upravo je sramotno da nije dobio nijednu nominaciju u tzv. sezoni nagrada.

Dosad je Arnett bio redovito u sporednim ulogama (npr. “Arrested Development”) i poznatiji je kao “voice actor” (fenomenalan u vokalnoj ulozi “Lego Batmana”), ali sad je dobio priliku iznijeti jedan film. Priliku života dao mu je Bradley Cooper, zvjezdani glumac (“Mamurluk”, “U dobru i zlu”, “Američki varalice”, “Snajperist”, “Ulica noćnih mora”...) koji se pronašao u ulozi redatelja i ostvario “hat trick” s “Čujemo li se?”.

Cooper je debitirao sa “Zvijezda je rođena” i zatim snimio “Maestra”. I jedan i drugi film zaslužili su višestruke nominacije za Oscara (osam i sedam uključujući najvažnije kategorije) koji je ambicioznom Cooperu evidentno bio nedosanjani glumački i/li redateljski san, kao što je zadnjih godina i Timotheeju Chalametu.

Kad se taj san nije ostvario (“A Star Is Born” je potvrdio samo nominaciju u kategoriji pjesme, a “Maestro” ostao na nuli), Cooper je prestao trčati za Oscarima i “Čujemo li se?” je rezultat tog “ležernijeg”, “opuštenijeg” pristupa, bez nasušne potrebe da se više dokazuje kao veliki redateljski potencijal, ujedno i njegov vjerojatno najbolji film dosad.

Potvrda za to dolazi u vidu Cooperove uloge u ovom filmu, sporedne umjesto glavne kao u prethodnima. Izgleda da je Cooper sazrio i postao skromniji i ponizniji pa je baš zato film zavrijedio koju nominaciju. Njegov lik Balls (!), najbolji prijatelj Arnettova protagonista Alexa Novaka, prilično je živopisan.

On je ekscentrični, vječito napušeni glumac koji pušta bradu i brkove za ulogu i glumi facu, a u biti je poluluzer, ali Cooper se nikad ne na(d)meće u sceni s Arnettom. Inspiraciju je Cooper pronašao u istinitoj priči o Britancu Johnu Bishopu koji se nakon rastave od supruge okušao kao “stand up” komičar.

Možda je Cooperov interes za “stand up” komedijom pobudio legendarni Andrew Dice Clay koji je igrao oca Lady Gage u “A Star Is Born”. Svakako, Cooper i Arnett kao koscenaristi zašli su duboko u “stand up” svijet iz potrebe filma i neke od najboljih scena filma tiču se Alexovih “open mic” nastupa i njegovog samootkrića u kasnim četrdesetima. Alex je uletio u taj svijet sasvim slučajno. Lutajući gradom htio je ući u klub, ali nije imao 15 dolara pa se prijavio za “stand up” jer je upad na taj način besplatan.

“Mislim da se razvodim”, započeo je on svoju sve samo ne komičarsku rutinu i iskrenošću pridobio publiku, pa i kolege koji ga nazivaju Tužni (“sad guy”). Iz jednog nastupa u drugi takozvani otvoreni mikrofon pomaže tužnom “stand up” klaunu Alexu da se otvori svijetu pričajući o svom životu. Da otvori dušu i na taj način olakša sve što prolazi. To ga spašava i djeluje terapeutski i katarzično u nekoliko sjajnih scena.

Istovremeno Cooper prikazuje i drugu stranu priče, posvećujući dosta vremena Alexovoj supruzi Tess (odlična Laura Dern) koja se odrekla velike odbojkaške karijere zbog braka i djece (Blake Kane, Calvin Knegten). Dern i Arnett odlično funkcioniraju u filmu, odvojeno i zajedno, a gledatelj navija za Alexa i Tess da se vrate jedno drugome i daju si još jednu šansu.

Odnos likova je životan i autentičan u ovoj vrlo promišljenoj dramediji: Cooper koristi prigodu da oslika slojevit portret braka, muško-ženskih odnosa i uopće sredovječnosti tijekom interakcija Alexa i Tess, kao i njihovih okupljanja sa starim društvom, na momente podsjećajući na Johna Cassavetesa, a u dirljivom finalu uspijeva iskoristiti Queenovu “Under Pressure” jednako savršeno kao Charlotte Wells u “Aftersun”.

Vrhunac filma je scena kad Tess slučajno uleti u klub nakon večere sa starim prijateljem i potencijalno novim tipom gdje Alex nastupa i sluša kako on govori o njoj ne znajući da je tu. Općenito, “stand up” scene su izvrsne i gledatelj ima osjećaj kao da je u klubu zahvaljujući kameri Matthewa Libatiquea. Kamera prilazi blizu Alexu za vrijeme njegovih “stand up” ispovjedi i ogolijevanja duše, što djeluje metafilmski za Arnetta. Glumac je konačno zakoračio na središnju pozornicu i stavio srce pred gledatelje. **** ⅔