U Hrvatskom domu Split Tomislav Fačini je jučer nastupio sa Zborom HRT-a i programom "Uglazbljeni Nazor", nastalim oko poezije Vladimira Nazora. Na programu su bila djela Jakova Gotovca, Igora Kuljerića, Rudolfa Matza, Marka Ruždjaka i Viga Kovačića, a spoj riječi i glazbe bio je polazište za njegov nastanak.
Dirigent, skladatelj, aranžer i pedagog iza sebe ima desetljeća rada s vodećim domaćim ansamblima, a njegova karijera proteže se od koncertnih i opernih pozornica do rada sa Zborom HRT-a, čije je umjetničko vodstvo preuzeo 2017. godine. Uoči splitskog koncerta, s Fačinijem smo razgovarali o tome kako je nastao "Uglazbljeni Nazor" i koliko rada stoji iza programa koji je publika čula u jednoj večeri, ali i o širim temama.
Dotaknuli smo se Splitskog ljeta i onoga što bi na njemu – iz iskustva rada na Dubrovačkim ljetnim igrama – možda promijenio, kao i hrvatske glazbene scene, koju je prije 12 godina opisivao znatno kritičnije nego danas. Otkrio nam je i zašto obožava Bacha, ali ne bi se svaki dan samo s njim družio, kako se glazbena tradicija nastavila u njegovoj obitelji, te što radi kada napokon uspije pobjeći od partitura, proba i dirigentskog pulta.
Kako je nastao ‘Uglazbljeni Nazor‘
– Zbor HRT-a jedini je naš ansambl koji se prvenstveno bavi a cappella glazbom, pa je samom svojom prirodom programski usmjeren na lijep i sretan spoj pjesništva i glazbene umjetnosti. O Nazorovoj obljetnici, svjesni da postoji niz značajnih skladbi naših autora koji su njegovu poeziju uzeli kao predložak za svoje stvaralaštvo, probrali smo najbolje – obašnjava Fačini.
Među odabranim je autorima i Igor Kuljerić, dugogodišnji glavni dirigent Zbora HRT-a, dok Fačini Gotovčevu "Zvonimirovu lađu" opisuje kao minijaturni epski pothvat, a kao jedan od rijetkih i neponovljivih bisera lirike pretočene u zborski slog posebno izdvaja i Fauna Rudolfa Matza.
– To je vrlo složen, madrigalistički ili možda čak simfonijski način tretmana zbora. Tako što jedinstveno je u cjelokupnom korpusu naše glazbe. Djelo progovara vrlo pitoreskno, oslikavajući scene iz prirode, gotovo animistički govoreći o tajanstvenom životu prirode, o onome što nas okružuje, što nas nosi, što je s nama od početka do smrti i ostaje iza nas, o životu koji se vječno obnavlja.
No nije želio cijelu večer graditi isključivo na Nazorovim stihovima. Kaže da bi to možda bilo "overkill", pa je program dobio svojevrsni intermezzo, skladbe u kojima tekst više nije nositelj jasnog značenja, nego postaje zvuk.
– Tu su dvije skladbe. Jedna je Ruždjakov "Madrigal" (Iz Suzaninog spomenara) za ženski zbor, gdje se slogovi i zvukovi pojavljuju u svojoj zvučnoj kvaliteti, a da ne nose konkretan smisao. Druga je skladba mladog autora Viga Kovačića, kojeg smo otkrili na radionici koju Zbor HRT-a priređuje za mlade skladatelje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Oni napišu nešto što mi onda izvedemo, napravimo probu, malo izbrusimo i sugeriramo neke popravke. Ta nam se skladba dopala i zaživjela je pa smo je uvrstili u repertoar.
Program je, dodaje, već imao vrlo lijepu recepciju, a kada su Hrvatskom domu u Splitu ponudili nekoliko mogućih programa, izbor je pao upravo na "Uglazbljenog Nazora".
Svaki ton prvo treba zamisliti, a tek onda otpjevati
Iza koncerta koji publika čuje u jednoj večeri stoje dani intenzivnog rada. Fačini kaže da profesionalni ansambli imaju prilično ustaljen ritam pripreme, no zbor ipak zahtijeva nešto više vremena od orkestra.
– Za orkestar je za jedan simfonijski program najčešće potrebno otprilike pet dana u kojima se mora upoznati, svladati i stopiti s novom skladbom. Kod zbora treba nešto više vremena jer je način učenja i pamćenja tjelesan i malo složeniji. Sedam ili osam proba neki je standard za srednje komplicirane programe. Ako je riječ o vrlo složenom suvremenom djelu, koje ima neobičniji tonski sklop ili glazbeni jezik, onda treba i više vremena da to pjevačima uđe pod kožu. Svaki ton mora se prvo zamisliti, domisliti i tek onda ga se može otpjevati. Da bi se to događalo suvereno, treba vremena da ljudi taj proces usvoje i u mozgu i u grlu.
‘Splitsko ljeto praktički je jedini operni festival u Hrvatskoj‘
Fačini je godinama bio vezan uz Dubrovačke ljetne igre i sudjelovao je u oblikovanju njihova glazbenog programa. Baš zbog toga, pitali smo ga što bi, kada bi imao potpuno slobodne ruke, iz dubrovačkog iskustva prenio na Splitsko ljeto. Za njega je ključna riječ – profil.
– Mislim da je jako bitno da su festivali profilirani. O tom se profilu stalno govori, ponavljaju se bezbrojne riječi, parole i koncepti. I novinarska struka i ona koja vodi festivale često nasljeđuju iste jezične sklopove, a da možda ne promislimo što to stvarno jest. Sama programska politika festivala ne mora biti komplicirana. Dubrovačke ljetne igre imaju ambiciju biti top-festival kada je riječ o reprezentativnosti i inozemnoj sceni, toj zvjezdanoj prašini koja tijekom ljeta zatitra Dubrovnikom, a kroz Dubrovnik i cijelom Hrvatskom. Istodobno ondje svoje mjesto nalazi i krema hrvatske produkcije.
Drukčiji primjer vidi u Zadru i njegovoj vezi s ranom glazbom, dok upozorava i na utjecaj masovnog turizma na kulturne manifestacije na obali.
– Tu, naravno, veliku ulogu igra razvoj turizma. Teško je reći razvoj, ovo, naravno, nije razvoj, nego poplava. I Split, recimo, kopira najgore obrasce takvog turizma, čineći život i promišljanje kulture jako teškim. Oni koji organiziraju festivale pokušavaju im dati i profil i značenje, ali istodobno zadovoljiti sve moguće ukuse i apetite, što nije baš moguće. Splitsko ljeto praktički bi bilo jedini operni festival u Hrvatskoj i to mi se ne čini kompliciranim konceptom.
Prostor za napredak, smatra, prvenstveno vidi u organizaciji i načinu korištenja onoga što Split već ima.
– Uvijek se može poboljšati organizacija, i pametno i ekonomično upogoniti sve resurse koje imaju Split i njegova Opera, ali, naravno, i cijela Hrvatska. A onda se izvana posegne za onim što se može platiti i što je publici interesantno, kako bi se festival što uspješnije mapirao na međunarodnoj karti sličnih manifestacija.
Drukčija slika
U razgovoru za Vijenac 2014. Fačini je bio prilično kritičan prema hrvatskoj glazbenoj sceni, govorio je o kriterijima, financiranju i problemima sustava. Dvanaest godina poslije vratili smo ga toj izjavi, kaže da istu ocjenu danas ipak ne bi ponovio.
– Ne znam više točno u kojem sam kontekstu to rekao, ali čini mi se da situacija danas nije takva. Na mnogim se mjestima vide red, organizacija, promišljenost, briga i kontinuitet. Sa Zborom HRT-a, odnosno na radiju i televiziji, radim već deset godina i u svim ansamblima uviđam stalan uspon kvalitete, organizacije rada i zadovoljnije glazbenike. Treba ipak proći neko vrijeme da bi se kontinuitet mogao uspostaviti, a kontinuitet ipak jamči da se stvari sređuju.
Prisjeća se vremena kada se, kaže, prečesto kretalo ispočetka.
– Mi smo prije voljeli svako toliko nešto mijenjati, što je, naravno, potrebno, ali to mijenjanje uvijek nekako bude stihija, rušenje. Kao da ništa prije tebe nije valjalo. Posljedica je toga da ljudi izgube elan i volju napraviti nešto bolje jer znaju da će neka nova metla opet sve skupa vratiti na početne pozicije.
Promjenu vidi i u vrlo praktičnom segmentu, financijskoj stabilnosti.
– Sjećam se kada sam tek počeo raditi ovaj posao da su honorari, o kojima svi slobodnjaci ovise, znali kasniti nevjerojatan broj mjeseci, možda čak koji put i koju godinu. Danas to, manje-više u cijeloj Hrvatskoj, ide nekim normalnim, likvidnim tijekom. Te stvari koje pokazuju nered ili red jesu se promijenile i to se očituje na funkcioniranju glazbenog života.
Ipak, između uređenosti sustava i stvarne živosti kulturne scene jasna je razlika.
– Je li glazbeni život vitalniji nego prije? To ne znam. To možda čak s tim nema ni neke veze. Sama vitalnost ovisi o ljudima, kod nas možda ipak i o pojedincima, o nekom općem duhu koji se među ljudima nalazi. To je možda drugi par rukava, ali mislim da po pitanju reda ipak svjedočimo da su stvari došle u jednu dobru kolotečinu.
‘Obožavam Bacha, ali...‘
Kada bi mogao raditi s bilo kojim skladateljem iz bilo kojeg vremena, Fačini ipak odbija izabrati samo jednoga. Privlače ga autori kojima se može vraćati, a da ih nikada do kraja ne iscrpi.
– Postoje skladatelji s kojima je kontakt uvijek svjež, uvijek je kao prvi put. Uvijek kod njih imate nešto otkriti. Ne umaraju vas, nisu jednolični, titraju i emocionalno i intelektualno, zanimljivi su i postavljaju vam nekakve zadatke. Nisu to neviđena imena, naravno da je riječ o skladateljima koji su stvarno klasični i "nepoderivi", reklo bi se, ali da bih izdvojio baš jednoga, ne mogu. Obožavam Bacha, ali ne bih se svaki dan samo s njim družio. Mislim da bi mi glava pukla od količine informacija i te silne intelektualne igre koja se kod njega događa. A postoje skladatelji koji su naoko posve nezahtjevni, a daju vam nekakvu dubinu, mir i prostor. Recimo, neka djela renesanse, Palestrina, Lasso, možda i manje poznati autori.
Raznovrsnost vlastitog posla omogućuje mu ono što očito najviše cijeni – stalnu promjenu perspektive.
– Mislim da mi glazbenici volimo neku zdravu izmjenu zahtjeva, tipova skladatelja i njihovih osobnosti koje progovaraju kroz djela. Kao u nekoj vježbi, da vam se svi mišići, svi dijelovi tijela i mozga stalno razgibavaju, da nije jedan preopterećen, a drugi atrofiraju. Drago mi je da imam priliku biti žanrovski silno slobodan i raditi raznovrsne poslove. Tu ima više od tisuću godina raspona glazbe, ali i načina na koji ta glazba progovara i onoga što od mene kao interpreta zahtijeva. Zbog toga se stalno osjećam vrlo razgibanim, mentalno i na druge načine.
Što radi kada ne dirigira?
Profesionalni život ostavlja mu malo prostora za hobije. Na pitanje kakav je Tomislav Fačini kada ostavi dirigentski pult, odgovor je, uz smijeh, bio vrlo jednostavan – hobi mu je spavanje.
– Slobodnog je vremena vrlo malo, tako da bih rekao da mi je hobi spavanje. Ali ako uhvatim koji dan, svakako volim otići u prirodu. Veseli me neki izazovniji uspon na vrh i daje mi neku svježinu i osjećaj da ne samo glazbeno, nego i fizički dolazim do nekih vrhunaca. Neću reći da ih osvajamo, nego da imamo priliku biti tamo kao prolazni gosti.
Glazba je, međutim, kod Fačinija mnogo više od profesije – ona je i obiteljska priča. Njegova majka bila je profesorica klavira, a djed Josip Vrhovski skladatelj, pa nas je zanimalo je li se ta nit nastavila i u sljedećoj generaciji.
– Djeca su se glazbeno školovala, svatko do neke mjere, jedno manje, drugo više. Sin se i dalje bavi glazbom. Prvo su to bile orgulje, a onda se prebacio i na etnomuzikologiju. To je neobičan spoj u kojem, mislim, pronalazi neke svoje interese i sasvim specifično polje rada. Dakle, to je glazba, ili možda nešto što bi u budućnosti moglo imati i znanstvene konotacije bliske glazbi.
A što bi bilo da glazbe u njegovu životu uopće nije bilo? Za razliku od skladatelja s kojima bi najradije radio, ovdje nema problema zamisliti više mogućnosti.
– Mislim da bih mogao raditi svašta. Čak mi je, kada sam služio vojni rok, vrlo kratko prošlo kroz glavu da mi ne bi bio nezamisliv ni život u takvom jednom sustavu, koji me sam po sebi, svojom okrutnošću i namjenom, ne veseli previše. Ali i to mi je prošlo kroz glavu kada sam razmišljao čemu bih se mogao posvetiti u životu. Mislim da bih bio dosta slobodan na svakom polju pronaći neki svoj put.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....