Nakon gotovo tri sata vrhunske glazbe, snažnih emocija i dugotrajnih ovacija kojima je publika nagradila umjetnike, monumentalnom Verdijevom operom “Don Carlo” završena je svečana večer otvorenja 72. Splitskog ljeta. Bio je to povratak jednog od najvećih djela operne literature na Peristil nakon punih osamnaest godina, a prema reakcijama publike - povratak kakav je ova pozornica i zaslužila.
Četiri čina Verdijeve opere, uz jednu stanku od dvadesetak minuta, prošla su gotovo neprimjetno. Iako je srpanjska večer bila iznimno topla, a gledalištem su se tijekom cijele izvedbe mogli vidjeti tek lepeze kojima su se gledatelji rashlađivali, nitko nije napuštao svoje mjesto. Pogledi su ostajali prikovani za pozornicu, dok su se iznad antičkih stupova Peristila stapali Verdijeva glazba, snažni glasovi solista i impresivna scenografija koja je upravo monumentalnu arhitekturu Dioklecijanove palače pretvorila u ravnopravnog sudionika predstave.
Psihologija likova
Već od prvih scena bilo je jasno da redatelj Goran Golovko nije želio graditi predstavu na vanjskom spektaklu nego na psihologiji likova. Njegov “Don Carlo” nije povijesna razglednica španjolskog dvora 16. stoljeća, nego drama o ljudima rastrganima između ljubavi, dužnosti, politike, vjere i osobne slobode - temama koje ni gotovo stoljeće i pol nakon nastanka opere nisu izgubile na snazi. Upravo suprotno, večeras su zvučale gotovo bolno suvremeno.
Verdijeva opera, nastala prema Schillerovoj drami, i danas ostaje jedno od njegovih najsloženijih i najambicioznijih ostvarenja. U središtu priče nalazi se infante Don Carlo, mladi princ kojemu politički interesi oduzimaju ljubav života. Elizabetta, žena koju voli, zbog državnog saveza postaje supruga njegova oca, kralja Filipa II., dok se oko njih isprepliću dvorske spletke, moć inkvizicije, prijateljstvo, izdaja i sukob između osobne sreće i odgovornosti prema državi. Nije slučajno da mnogi upravo “Don Carla” smatraju Verdijevim psihološki najdubljim opernim djelom, u kojem niti jedan lik nije jednoznačan, a svaki nosi vlastitu unutarnju borbu.
Vrhunski ansambl
Takvu složenost večeras su na Peristilu iznijeli umjetnici koji su pokazali zašto ova opera traži vrhunski ansambl. U naslovnoj ulozi Don Carla nastupio je Tomislav Mužek, čiji je tenor donio spoj mladenačke ranjivosti i unutarnje snage lika. Kao kralj Filip II. nastupio je nacionalni operni prvak Ivica Čikeš, čija je interpretacija moćnog, ali duboko usamljenog vladara bila jedna od emocionalnih okosnica cijele predstave. Njegov veliki monolog, ali i sukob s Velikim inkvizitorom, spadaju među najdramatičnije trenutke Verdijeva opusa.
Uz njih, dojmljive interpretacije ostvarili su Grga Peroš kao Rodrigo Posa, čovjek koji prijateljstvo stavlja ispred vlastitog života Katarina Kikić Marić kao Elizabetta od Valoisa, čija dostojanstvenost i unutarnja bol obilježavaju cijelu operu, te Martina Mikelić u ulozi princeze Eboli, jednoga od najsloženijih ženskih likova Verdijeva repertoara. Snažan dojam ostavili su i Veliki inkvizitor te brojni članovi opernog ansambla, dok su orkestar i zbor HNK Split, pod ravnanjem maestra Simona Krečiča, tijekom cijele večeri držali visoku razinu muziciranja.
Peristil kao sastavni dio opere
Posebnu vizualnu prepoznatljivost predstavi dali su suzdržana scenografija i simbolički scenski elementi koji nisu konkurirali Peristilu nego su ga dodatno naglasili. Crveni kostimi zbora, novi likovi “čuvara ognja” te igra svjetla i sjene stvarali su dojmljive slike koje su se prirodno stapale s kamenom antičkog trga. Golovko je upravo ono što je najavljivao uoči premijere i ostvario - Peristil nije bio kulisa predstave, nego njezin sastavni dio.
Jedan od vrhunaca večeri bio je završni naklon cijelog ansambla. Publika je dugotrajnim pljeskom pozdravila sve izvođače, orkestar, zbor, dirigenta i redatelja, a posebne ovacije dobili su Ivica Čikeš i Tomislav Mužek. Dug aplauz kojim je publika pozdravila Čikeša mnogi su doživjeli i kao znak zadovoljstva njegovim povratkom na splitsku opernu pozornicu.
Topao prijem dočekao je i vršitelja dužnosti intendanta HNK Split Božu Župića, koji je, osim što je kao prvi čovjek kazališta predvodio ovu zahtjevnu produkciju, bio i dio opernog zbora. Kada je zajedno s umjetnicima izašao na završni naklon, publika ga je nagradila snažnim pljeskom, prepoznajući njegov doprinos povratku velikih opernih naslova na Peristil.
Nakon posljednjeg akorda i završnog poklona bilo je jasno da je Split dobio upravo ono čemu se nadao - dostojanstven povratak jednog od najvećih Verdijevih remek- djela na pozornicu kojoj prirodno pripada. Ako je suditi po dugotrajnim ovacijama, atmosferi na Peristilu i reakcijama publike koja je umjetnike ispratila na nogama, 72. Splitsko ljeto započelo je na najbolji mogući način - operom koja je pokazala da velike priče, veliki glasovi i veliki prostor zajedno mogu stvoriti večer koja će se dugo pamtiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....