Splitska glumica je zvijezda nove predstave koja će vas potresti do temelja: ‘Podržava me moja radnička obitelj...‘

Otkako je prošlog mjeseca premijerno izvedena u splitskom GKM-u, predstava “Elita” autorice Selme Parisi ne prestaje intrigirati javnost svojom britkom analizom obrazovnog sustava i roditeljskih ambicija.

Središnji lik ove snažne priče je majka koja počinje propitivati visoku cijenu djetetova uspjeha, a tu slojevitu i emocionalno zahtjevnu glavnu ulogu tumači nagrađivana Mia Roknić.

Upravo je njezina interpretacija žene razapete između društvenih očekivanja i majčinskog instinkta povod za naš razgovor o predstavi za koju se u GKM-u već traži ulaznica više.

Naša sugovornica s kazalištem je gotovo neraskidivo povezana – riječ je o simbiozi koja je postala način života.

Na sceni jednako uvjerljivo utjelovljuje čarobnjaka iz dječje predstave, kao i ženu slomljenu nasiljem, siromaštvom i teškim životnim okolnostima. Iza svakog lika koji donosi publici stoje godine rada i predanosti jer ljubav prema umjetnosti rijetko dolazi bez odricanja, discipline i žrtve.

U razgovoru otkriva koliko je zahtjevno ostati iskren na sceni, zašto djecu nikada ne smijemo podcjenjivati kao publiku te što danas poručuje mladima koji sanjaju glumački poziv.

Diplomirali ste 2009. godine, a glumački put gradili ste kroz brojne predstave, lutkarsko kazalište i scenski pokret. Kada ste prvi put shvatili da je gluma poziv kojim se želite baviti cijeli život?

– Kazalište je dio mog života od najranije mladosti, od osmog razreda, i nije me promijenilo nego oblikovalo te danas predstavlja neodvojiv dio mene. Kroz njega sam naučila više slušati, promatrati i razumjeti ljude, ali i sebe. Mislim da me upravo kazalište naučilo strpljenju, disciplini i odgovornosti, kako u poslu, tako i u životu.

Prvi put me u dramski studio Gradskog kazališta mladih, koji je tada djelovao na Dosudu u prostoru današnjeg Academia Cluba Ghetto, odvela mama. Voditelj dramske grupe za osnovnoškolce bio je pokojni glumac Franko Strmotić, s kojim sam kasnije igrala i kao amaterska i kao profesionalna glumica u predstavama Gradskog kazališta mladih. Nama polaznicima bio je puno više od voditelja — bio nam je i učitelj i druga očinska figura. Upravo mi je on usadio ljubav prema kazalištu.

Već nakon dva tjedna pohađanja dramskog studija preporučio me za moju prvu ulogu u predstavi “Dani blagdanski”, što je bio moj prvi pravi kazališni angažman. Tada sam išla u osmi razred osnovne škole i s velikim uzbuđenjem otkrivala svijet kazališta.

Početkom srednje škole prešla sam u dramski studio koji je vodio redatelj i profesor Goran Golovko i u toj sam grupi ostala sve do upisa na Akademiju dramskih umjetnosti. Iz tog studija izašli su brojni danas poznati glumci i glumice poput Zdeslava Čotića, Ante Krstulovića, Andree Mladinić, Vande Boban Jurišić, Maria Leke, Slavka Sobina i mnogi drugi.

Posebno pamtim predstavu “Victor ili djeca na vlasti” u režiji Gorana Golovka, u kojoj su igrali polaznici dramskog studija, među njima i danas moji kolege Slavko Sobin i Damir Poljičak. U toj predstavi igrala sam ulogu Esther, za koju sam nagrađena za najbolju žensku ulogu na Festivalu amaterskog kazališta u Visu. Taj period u dramskom studiju jedno mi je od najljepših razdoblja u životu.

Kroz rad na amaterskim predstavama shvatila sam koliko me gluma ispunjava i koliko ozbiljno želim krenuti tim putem. Zato sam odlučila pokušati upisati akademiju dramskih umjetnosti i pokazalo se da je to bila jedna od najvažnijih odluka u mom životu.

’Djeca osjećaju emociju i autentičnost’

Vaša karijera obuhvaća izrazito širok raspon uloga – od dječjih predstava i lutkarskog kazališta do ozbiljnih dramskih komada. Koliko vam je važno stalno izlaziti iz vlastitih glumačkih okvira?

– Rad u Gradskom kazalištu mladih sam po sebi podrazumijeva stalno izlazak iz vlastitih glumačkih okvira jer GKM ima izuzetno širok repertoar – od predstava za djecu i mlade do ozbiljnih dramskih komada za odraslu publiku. Takav repertoar od cijelog ansambla traži veliku prilagodljivost i spremnost na različite glumačke izraze, što smatram velikim bogatstvom ovog kazališta.

Predstave za djecu često se nepravedno smatraju lakšima ili se podcjenjuju, a zapravo su veliki glumački i profesionalni izazov. Djeca su možda i najiskrenija publika, odmah prepoznaju istinu, energiju i predanost na sceni. Takve predstave zahtijevaju puno energije, preciznosti i mašte, kako u pripremi, tako i u izvedbi.

Osobno ih smatram izrazito važnima jer kazalište za djecu i mlade nema samo zabavnu nego i obrazovnu ulogu. Kroz predstave nastojimo kod mladih razvijati ljubav prema kazalištu i kulturi te ih motivirati da kazalište prihvate kao dio svog identiteta i odrastanja.

S druge strane, predstave za odrasle otvaraju prostor za drukčiju vrstu profesionalne slobode, dublje istraživanje karaktera i kompleksnije glumačke izazove. Upravo je to jedna od najvećih prednosti rada u GKM-u – mogućnost da unutar istog kazališta tijekom jednog tjedna igram potpuno različite likove i prolazim kroz sasvim različite kazališne poetike.

Tako se, primjerice, dogodi da u jednom tjednu igram čarobnjaka Haruna u dječjoj predstavi “Mačak u čizmama”, a zatim u predstavi “Apokalipsa radnika” tumačim Marie da Graçu, siromašnu portugalsku čistačicu i žrtvu nasilja.

Što je najzahtjevnije u stvaranju predstave za najmlađu publiku?

– Smatram da radu na dječjoj predstavi treba pristupiti jednako ozbiljno kao i radu na bilo kojem velikom dramskom komadu. Izrazito je važno da predstava ima dobru dinamiku i jasnu poruku koja je razumljiva uzrastu kojem je namijenjena. Također, važno mi je da likovi ne skliznu u karikaturu, nego da i u dječjoj predstavi ostanu istiniti i glumački utemeljeni.

Djeca vrlo dobro osjećaju emociju i autentičnost. Današnje dječje predstave postale su i produkcijski zahtjevnije – koriste se različita multimedijalna i scenska rješenja koja nadopunjuju glumačku igru, iako smatram da je upravo glumac na sceni i dalje najvažniji. Djeca su danas svakodnevno izložena brojnim podražajima, brzim sadržajima i ekranima, pa kazalište mora pronaći način da ih uvuče u svoj svijet mašte i igre, da im zadrži pažnju i probudi emociju. To je velik izazov, ali i ljepota rada za najmlađu publiku.

Upravo takav izazov donijela mi je i predstava “Bijeli jelen” u režiji redatelja Paola Tišljarića, koja je ove sezone premijerno izvedena u GKM-u. U predstavi igram Guska Gagarila — lik životinje s vrlo izraženim ljudskim osobinama, koja se kroz priču poigrava s drugim likovima vrlo prepredeno, lukavo i vješto. Takve su uloge posebno zahtjevne jer traže balans između igre, mašte i glumačke istinitosti.

Priznanja struke

Za ulogu Anne u predstavi “Zlatokosa” osvojili ste Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade. Jeste li je očekivali, koliko vam to priznanje znači u profesionalnom smislu?

– Kada su izišle nominacije za nagradu Hrvatskog glumišta zaista sam bila iznenađena nominacijom, posebno zato što sam dvije godine ranije dobila nagradu Hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u predstavi za djecu i mlade za ulogu čarobnjaka Haruna u predstavi “Mačak u čizmama”, u režiji Nine Kleflin.

Iste godine sam na festivalu “Bobijevi dani smijeha”, koji se održava u spomen na velikog glumca Bobija Marottija, dobila nagradu za najbolju žensku ulogu za ulogu Anđelije u predstavi “Zakon Zagore”, koju dijelim s također nagrađenom kolegicom Lidijom Florijan, koja je nagrađena za istu ulogu.

Ovaj posao zaista ne radim radi nagrada, ali lijepo je dobiti priznanje struke koja prepozna vaš rad jer takva priznanja doživljavam kao potvrdu uloženog truda, predanosti i ljubavi prema poslu koji radim.

Tijekom karijere surađivali ste s brojnim redateljima, među kojima su Ivan Leo Lemo, Nina Kleflin, Dražen Ferenčina i drugi. Koliko različiti autorski pristupi obogaćuju glumca?

– Rad s različitim redateljima za glumca je iznimno važan jer svaki autorski pristup otvara neki novi pogled na kazalište, glumu i proces stvaranja predstave. Ravnatelj GKM-a Ivo Perkušić pred ansambl često postavlja velike izazove angažirajući redatelje različitih poetika, senzibiliteta i režijskih stilova, i mislim da nas upravo ta raznolikost profesionalno obogaćuje.

Svaki redatelj nosi nešto svoje – netko više inzistira na disciplini i preciznosti, netko na improvizaciji, netko na emociji, a netko na vizualnosti i scenskom pokretu. Kao glumica tada morate biti otvoreni, prilagodljivi i spremni izići iz vlastitih navika. To ponekad zna biti zahtjevno, ali upravo kroz takve procese najviše učimo o sebi i svom poslu.

Naravno, nisu sva iskustva rada uvijek jednako lijepa ni ugodna, jer je kazališni proces intenzivan i podrazumijeva susret različitih karaktera, energija i načina rada. Međutim, smatram da je važno u svakom trenutku ostati profesionalan, poštovati proces rada i držati se okvira glumačke struke.

Koliko je danas izazovno biti glumac u Hrvatskoj?

– Gluma je vrlo zahtjevan i emotivno intenzivan posao koji traži puno odricanja, stalnog rada na sebi i neprestanog propitivanja. Ljudi često vide samo ono što se događa na sceni, ali iza svake predstave stoji puno rada, discipline i privatnog odricanja.

Posebno su izazovni uvjeti rada, probe i predstave često znače dvosmjenski i prekovremeni rad, rad vikendima i blagdanima, a velik dio posla, poput učenja teksta ili pripreme za ulogu, odvija se i izvan službenog radnog vremena.

Gluma od čovjeka traži veliku emocionalnu prisutnost i energiju jer se svaki put iznova potpuno dajete publici, bez obzira na umor ili privatne okolnosti. Upravo zato je važno pronaći unutarnji balans i naučiti čuvati sebe unutar ovog posla.

S druge strane, osjećam veliku zahvalnost jer radim posao koji me istinski ispunjava i koji volim. U današnje vrijeme mislim da je privilegija baviti se poslom kojim se kreativno i emotivno ostvarujem. Veliku podršku u svemu tome imam u svojoj obitelji (roditeljima, sestri i zetu) bez koje bi bilo puno teže uskladiti tempo i zahtjeve ovog poziva.

Anđelija u ‘Zakonu Zagore’

Kakve vas uloge najviše privlače?

– Sve su mi uloge drage i u svakoj sam pronašla izazov i inspiraciju. Mislim da je ljepota glumačkog posla upravo u tome što kroz svaki lik imate priliku istraživati neke nove emocije, karaktere i životne situacije. Najviše me privlače uloge koje imaju unutarnju slojevitost i koje mi kao glumici ostavljaju prostor za istraživanje i osobni rast. Teško mi je izdvojiti samo jednu najdražu ulogu jer je svaka obilježila neko posebno razdoblje mog života i profesionalnog razvoja.

Koji vam je lik bio emocionalno ili glumački najzahtjevnije odigrati?

– Teško mi je izdvojiti samo jednu ulogu jer su me neke uloge glumački, a neke emocionalno izrazito obilježile. Svaka od njih otvorila je drukčiji prostor istraživanja i tražila od mene nešto potpuno novo, i kao glumice i kao osobe.

Posebno bih izdvojila ulogu Anđelije u predstavi “Zakon Zagore” redatelja Ivana Lea Leme. Ta mi je uloga bila iznimno zahtjevna zbog monologa koji se izvodi gotovo u jednom dahu i traži veliku koncentraciju, ritam i emocionalnu preciznost. Emocionalno vrlo teška bila mi je i uloga Marie da Graçe u predstavi “Apokalipsa radnika” u režiji Dina Mustafića.

Riječ je o siromašnoj portugalskoj čistačici, žrtvi nasilja i sustavnog ponižavanja. To je lik koji kroz cijelu predstavu nosi ogromnu količinu boli, nemoći i ljudskog dostojanstva koje joj se neprestano oduzima. Takve uloge ostaju s vama i nakon predstave jer ulazite duboko u emocionalna stanja koja nisu nimalo laka.

Važna mi je bila i uloga Mame u predstavi “Elita” u režiji Nenni Delmestre jer otvara vrlo aktualne teme odnosa obrazovnog sustava prema mladima, ali i odnosa roditelja prema vlastitoj djeci. Predstava govori o pritiscima odrastanja, nerazumijevanju između generacija, školskom sustavu i općem osjećaju kaosa u kojem mladi danas odrastaju.

Zato me je ta uloga posebno dotaknula jer mislim da se publika u tim odnosima vrlo lako prepoznaje. Takve su uloge najzahtjevnije jer ne traže samo tehničku glumačku preciznost, nego i veliku emocionalnu otvorenost i odgovornost prema temi koju predstava nosi.

Postoji li žanr ili tip uloge koji još niste imali priliku igrati, a priželjkujete?

– Voljela bih igrati neku ulogu u tragediji zbog iznimne zahtjevnosti koju takav dramski oblik nosi, kako glumački, tako i emocionalno. Smatram da bi to za mene bio zanimljiv izazov i prostor za daljnje istraživanje i razvoj.

Što biste danas poručili mladim ljudima koji sanjaju o glumi?

– Akademiju dramskih umjetnosti doista je teško upisati, ne samo zbog ograničenog broja mjesta i velike konkurencije, nego i zbog općenito zahtjevnog puta koji taj poziv nosi. Glumački posao nakon studija dodatno je neizvjestan, posebno za one koji nisu stalno zaposleni u kazalištima nego rade kao slobodni umjetnici. Njihova je situacija često zahtjevnija jer ovisi o projektima, honorarima i kontinuitetu angažmana, koji nije uvijek stabilan.

To je profesija u kojoj, osim talenta i obrazovanja, veliku ulogu igra i niz okolnosti na koje ne možemo uvijek utjecati, pa tako i općenita zatvorenost sustava i činjenica da put do prilika za svakoga nije isti. Zato se mladi nakon akademije često nađu u razdoblju nesigurnosti i čekanja, što zna biti vrlo izazovno i obeshrabrujuće.

Dolazim iz radničke obitelji koja me oduvijek snažno podržavala, a roditelji učinili sve da mi omoguće da se bavim glumom, ali pritom nikada nisu tražili niti koristili bilo kakve prečace. Upravo su mi te vrijednosti – rad, poštenje i upornost – ostale važne i danas.

Zato mladima želim poručiti da je moguće uspjeti u ovom poslu, ali da to traži puno strpljenja, odricanja i dugotrajnog rada. Važno je biti svjestan realnosti profesije, ali i ostati uporan i vjerovati u ono što radiš, jer se kroz vrijeme i predanost ipak otvaraju prilike.