Tužna vijest! Preminuo Zlatko Aurelio Kokeza, dugogodišnji operni bariton, solist HNK Split

Korizmeno predvečerje četvrtka pred Cvjetnicu, Nediju od Muke, kako joj tepamo u Dalmaciji, posmrtnim zvonom odbrecalo je obznanu kako je s ovozemnog boravka u duhovnu raskoš firmamenta prešao Zlatko Aurelio Kokeza, dugogodišnji operni bariton, solist HNK Split.

Rođen je Zlatko u Splitu, 19. lipnja 1956., u muzičkoj obitelji: majka je bila profesorica glazbe, a otac ugledni bariton Splitske opere Albin Kokeza, jedan od svakako najvećih solista što ih je naš Teatar ikada dao. Osnovnu glazbenu naobrazbu stekao je u srednjoj glazbenoj školi "Josip Hatze" u rodnom gradu, gdje je počeo kao violončelist (prof. A. Bučan). Nakon klasične gimnazije i studija stranih jezika opredjeljuje se za poziv opernog pjevača i postaje članom Opere HNK Split. Na poticaj kazališnog ravnateljstva studira kod opernog pedagoga Zlatka Šira u Zagrebu. Usavršavao se na Visokoj glazbenoj školi i Opernom studiju Olivere Miljaković u Beču.

Djelujući u matičnom splitskom kazalištu ostvario je niz uloga baritonskog repertoara u operama Mozarta: Don Giovanni (Masetto); Donizettija: L‘ Elisir d‘ amore (Belcore), Lucia di Lammermoor (Enrico Ashton); Rossinija: Il Barbiere di Siviglia (Fiorello); Gounoda: Faust (Valentin); Bizeta: Carmen (Morales); J. Straussa: Fledermaus (Dr. Falke); Monteverdija: L‘incoronazione di Poppea (Liberto); Musorgskog: Boris Godounov (Schelkalov); Puccinija: Madama Butterfly (Sharpless i Yamadori); Offenbacha: Les Contes d‘ Hoffmann (Cochenille); Verdija: La Traviata (Giorgio Germont i Marchese d‘Obigny), Rigoletto (Marullo), Macbeth (Utvara); Leoncavalla: I Pagliacci (Silvio); Brittena: The Rape of Lucretia (Junije).

Odigrao je i niz uloga domaćeg repertoara u glazbeno-scenskim djelima I. pl. Zajca: Nikola Šubić Zrinjski (Levi); Hatzea: Adel i Mara (Slijepi guslar), Spli‘ski akvarel (Toma Sale) i Mala Floramye (Šjor File). Sudjelovao je i u praizvedbi opere Silvija Foretića Maršal (Bura). Nastupao je i u kantatama hrvatskih skladatelja Silvija Bombardellija, Ivana pl. Zajca, Josipa Hatzea, Ive Tijardovića, Ivice Bašića i drugih. U svojem programu imao je nastudirane i glavne uloge u Verdijevoj operi Il Trovatore (Grof Luna), te u Rossinijevoj Il Barbiere di Siviglia (Figaro). U HNK Zagreb pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića sudjelovao je u produkciji opere Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog, pjevajući naslovnu rolu.

Nastupao je Kokeza i u glazbeno-scenskim projektima u Wiener Künstlerhausu, Schönbrunnu i Wiener Konzerthausu, a gostovao je u Italiji, Austriji, Singapuru i Japanu (pjevao je u Faureovom Requiemu, u Izumi-Hall u Osaki i u Tokiju, dir. T. Okada). Bio je osnivačem i članom nekoliko ansambala ("Anima", "Sudamja", "Brodosplit", "Filip Dević", "Slobodna Dalmacija" i "Lozje"). Snimio je i program duhovne glazbe za mlade te je igrao i u nekoliko radiodrama.

U sjeni golemog oca, baritončine od formata prispodobivog najvećemu od svih u fahu, Anti Marušiću, i drugome iza njega, Ratomiru Kliškiću, Zlatko je ustrajnom ambicijom uspio pronaći vlastitog puta u šumskom gustišu pored takvih hrastova.

Imao je krasan lirski timbar baritona punog topline i nježnosti. Vrlo muzikalan, iskazivao je i žicu za finu rezbaduru belkantističkih fraza verdijanske i donizettijanske provenijencije. S tim u skladu bio je i njegov

afinitet naprama dalmatinskoj klapskoj pjesmi, ponikloj iz mediteranske tradicije s apeninskih visova i prodolina.

Profesionalne obligacije ovdje prestaju, jerbo ne mogu završiti ovo najposljednije slovo o prijatelju s kojim sam proveo nebrojene sate u razgovorima o glazbi i, napose, opernoj umjetnosti. Trošili smo ih, te sate, u hodnicima Teatra, dvoranama za probe, na pozornici i – liturgijski često i čestito! – u slavnom Talogu: kazališnom kafiću s nižom nadmorskom visinom od ulice u kojoj je Kazalište na Dobrome. Divanili smo o slavnoj povijesti splitskoga Teatra u kojoj je njegov otac, šjor Albin, bio prevažnim zupčanikom u mehanizmu kazališnog organizma. Provjetravali smo sjećanja na dične naslove koji su odovud, baš iz Splita, crtali ugled operne karte ne samo hrvatske, nego i mape cijele bivše države. Hvalio nam se dragi prijatelj Koke iskustvima što ih je stjecao na bečkim pozornicama, a mi smo se veselili i zajedno s njim plivali u radosti koja je oplemenila i žiće i biće njegove umjetničke osobnosti.

Bio je s nama stalno za stolom uz bićerin u Taloga i maestro Loris Voltolini, dirigent s najizdašnijim talentom koji je ikad rođen i nastao u Splitu, i, baš danas, u datumu kad je odbrecala vijest da je preminuo Zlatko Kokeza, došao je do mene aviz kako je Grad Split po drugi put odbio posthumno dodijeliti najvećem svojem dirigentu Nagradu za životno djelo. Avaj, Bože! Ništa, navikli smo na duple smrti najvećih među nama... Loris je možda i najviše pridonio da se Zlatko prometne do u sasvim solidnog opernog solista?! Brojne od svih onih gore uloga upravo on mu je pomogao savladati i vodio ga je kroz profesiju stvarajući dirigentskim štapićem pletivo njegove posvemašnje operne karijere.

Zadnji put sreo sam Zlatka Kokezu nekih desetak dana prije ove tužne vijesti o smrti preko reda, u kasnim satima jednoga nedavnog splitskog prijepodneva, u crkvi svetog Dominika na Pazaru kad smo, u praznoj crkvi svaki iz svojih razloga, ušli ondje potražiti mješte zvučne note u crtovlju, neku zvonku pauzu mira u duši... Koliko sutra, partitura se zatvorila.

Dobri i dragi Koke, Bog te raja napoji!