Kad sam navršio okrugli jubilej, moj dragi prijatelj Alem Ćurin mi je, s njemu svojstvenom toplinom, umjesto čestitke, kazao sljedeće: "Jebate, danas svako dite ima pedeset godin!“ Tu rečenicu poželio sam parafrazirati kad sam na koricama romana "29 tužnih činjenica“ Andrije Škare pročitao da se autor bavi krizom srednjih godina.
Zar je moguće da danas svako dite trpi muku sredovječja? O da, itekako je moguće. S navršenih 45 autor je možda čak i okasnio, jer se prvi simptomi te tegobe običavaju javiti čim čovjek zagazi u petu dekadu života i osvijesti činjenicu da se našao na nizbrdici.
Zašto bi, pobogu, padao u očaj?!
Ako si na genetskoj lutriji izvukao sretan broj i te godine dočekao u dobrome zdravlju, a k tome si i relativno situiran, imaš posao i možda ne prevelik, ali postojan krug ljudi s kojima si blizak, zašto bi, pobogu, padao u očaj? Vjerojatno zato što je (očekivana) polovica života zgodna, iako deprimirajuća prilika da podvučeš crtu ispod svega što si do toga trenutka uspio ili propustio postići.
Još uvijek nisam upoznao čovjeka koji će biti zadovoljan izvedenom računicom, pa zaključiti kako mu je sve išlo i još uvijek ide kao podmazano, kako je nadmašio vlastita očekivanja, pa se u svim sferama života maksimalno realizirao. Valjda nitko od nas nije kadar držati korak sa svojim snovima, žudnjama i ambicijama, pa nas uvijek progoni frustrirajući osjećaj da smo u minusu.
Takav je i Marin, glavni junak Škarina romana. Na prvi pogled, ništa mu ne fali. Ima posao, i to ne bilo kakav, nego kao iz snova: zaluđen je košarkom, a radi kao komentator televizijskih prijenosa utakmica regionalne lige. K tome, s dvojicom prijatelja vodi blog posvećen aktualijama iz toga sporta. Nije u braku, ali kao da jest, jer već godinama živi zajedno s partnericom koja je i zgodna i bistra. Nema djece, ali kao da ima, jer obožava njezina sina iz prethodne veze. Ima dovoljno slobodnog vremena, nekoliko odanih prijatelja, podosta znanaca koje mu nije mrsko redovito susretati, kvartovski kafić...
Nažalost, toj sumi postignuća u zadnje vrijeme pribraja još jedno: sve češće i sve dublje proganja ga osjećaj da je zapeo u deprimirajućoj rutini.
Ako dovoljno dugo uvjerašavš sebe...
Kako to obično biva, ako dovoljno dugo uvjeravaš samoga sebe da ti je očajno i nepodnošljivo, život će se potruditi da ti dokaže kako si u pravu. Usred prijenosa utakmice, Marin će pasti u nesvijest i završiti na hitnoj pomoći, odakle će ga otpustiti bez dijagnoze, što će njemu biti dovoljan razloga da posumnja kako ustvari boluje od strašne, neizlječive bolesti.
Vrlo brzo, poslodavac će ga pozvati na razgovor i objasniti mu kako košarka, osobito ona regionalna, danas malo koga zanima, pa će njegovo radno mjesto biti ugašeno. Konačno, partnerica će mu objaviti kako je upoznala drugog muškarca i u njega se fatalno zaljubila.
"Zapravo je fascinantno kako brzo stvari mogu početi propadati. Samo im treba dati priliku“, podvlači na jednom mjestu autor.
Ono što je počelo kao benigna kriza srednjih godina, pretvorit će se u punokrvnu i višeslojnu noćnu moru, jer će Marin koji je donedavno imao sve – i zdravlje, i posao, i pare, i ljubav – ostati bez ičega. Preostat će mu samo gorčina koje će onda početi utapati u alkoholu. Na koncu, dobit će priliku da osvijesti 29 tužnih životnih činjenica.
Blago utučeni i iskusno rezignirani
S takvom građom u rukama nije osobito lako napisati veselu knjigu. To, međutim, Škari nije problem. Ovaj neokrunjeni šampion nepretencioznosti roman gradi kao kolaž krokija iz urbanog života čiji je junak čeljade protiv kojeg se urotilo i privatno i društveno vrijeme. On se, kao i toliki njegovi vršnjaci, dao uvjeriti kako je ono najbolje što život nudi već iza njega. I kao da mu to nije dosta, polako se mrve čvrsti obrisi svijeta kakvoga je poznavao: njegovo zanimanje više nije čak ni u krizi, ono je već nestalo.
"29 tužnih činjenica“ nisu sumračna rumunjska drama poslije koje čovjek poželi objesiti se za kuku lustera, no još su i manje romansirani self-help priručnik kako se nositi s višestrukim, serijskim udarcima sudbine. Kad im se raspoloženje spusti na najnižu razinu, i autor i njegovi junaci su tek "blago utučeni“ i "iskusno rezignirani“.
Ništa nije dovoljno tragično i konačno da bi dovelo u pitanje smisao hrvanja s nevoljama. Ili barem njihovog trpljenja, jer Marin baš i nije jedan od onih odlučnih tipova koji su kadri uzeti sudbinu u svoje ruke. On joj se radije prepušta, kao surfer koji klizi morskom površinom čekajući pravi val. Možda dođe, a možda i ne dođe. Ali i čekanje ima svojih čari.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....