Drago Glamuzina dovoljno je star da bi se sjećao vožnji u režimu par-nepar iz vremena Milke Planinc koja je iz teške dužničke krize zemlju pokušavala izvući programom takozvane ekonomske stabilizacije, što je bilo samo malo ljepše ime za paket rigoroznih mjera štednje i nepopularnih reformi. I baš kao što su onda vlasnici automobila čija je registracija završavala parnim brojem mogli izlaziti na cestu samo na parne dane, a u neparne su bili primorani tražiti alternativni prijevoz, tako je i on svoj spisateljski opus organizirao u režimu izmjene poetskih i proznih naslova. Nakon „Noćnog portira“, zbirke dijarističkih zapisa koji su 2024. izašli u izdanju sarajevskog Buybooka, a koji se mogu čitati i kao prerušeni roman, sada nam nudi zbirku poezije pod naslovom „Crveni zec“, objavljenu u nakladi V.B.Z.-a.
I kao pjesnik i kao prozaist Glamuzina je trajno zaokupljen istim temama. Zanima ga ponajprije dinamika ljubavnih odnosa (u širokom rasponu od zaljubljivanja preko odljubljivanja sve do propitivanja mogućnosti poliamorije) u paketu ne samo sa svim aspektima, nego i konzekvencama takve veze, kao što su žudnja, strast, otuđenje, roditeljstvo, obiteljski odnosi... Svi njegovi tekstovi duboko su uronjeni, ako već ne i ukotvljeni, u stvarnost, ili je bolje reći u prepoznatljivu običnost svakodnevice, i predočavaju epizode iz, samo naoko, neuzbudljive kolotečine pod čijom su mirnom površinom potisnute i skrivene drame.
Glamuzina je rijedak slučaj pjesnika čije pjesme možemo prepričati, barem pokušati, a da pritom ne osjetimo nelagodu jer sve slojeve i nijanse teksta svodimo na nekoliko suhih, informativnih rečenica. Pod naslovom „Varšava“ čitamo, primjerice, o zagonetnom nestanku pedesetak magnetića sa slikama gradova, kojima su bila dekorirana vrata frižidera. Ti jeftini suveniri s davnih putovanja služili su kao podsjetnik na „život s bivšom ženom, bivšim curama, mojom djecom“, u njih se nitko nije zagledao, jedva da ih je itko i primjećivao, iako je glavnog junaka, dakle, autora stalno kopkalo pitanje mogu li ti podsjetnici na bivši život povrijediti njegovu sadašnju partnericu.
No, jednom prilikom, nakon povratka s odmora, on i ona morat će se suočiti s činjenicom da se hladnjak u međuvremenu pokvario, a hrana u njemu ucrvala. Smrad je toliko nepodnošljiv da će s frižidera skinuti sve magnetiće, spremiti ih u vrećicu, a kabasti komad bijele tehnike prebaciti u kadu gdje će ga dugo tuširati mlazovima tople vode. Potom će ga pedantno pobrisati i vratiti na mjesto.
Za koji dan će, međutim, osvijestiti činjenicu da je kesa s magnetićima netragom nestala, a da se na vratima hladnjaka pojavila sličica Varšave, grada u kojemu on nikada nije bio, a nije, navodno, ni ona. I tu se pjesma/priča završava, a za čitatelja tek počinje, jer su stvoreni svi uvjeti da je – ne vlastoručno, nego vlastoumno – dovrši. Ona može prerasti u egzistencijalističku dramu, paranoični triler ili nešto treće, mogućnosti su brojne, sve ovisi o nama što ćemo izabrati i kako ćemo je zaključiti.
Mnoge pjesme ovog autora mogu se čitati kao komprimirani romani: imamo dvoje junaka, najčešće Njega i Nju, nešto se dogodilo, ili još nije, ali slutimo da hoće. Drama jedva da je naznačena i to oskudnim, škrtim jezikom, ali nitko se zbog toga ne bi smio požaliti. Svaka riječ viška samo bi razbila iluziju da smo se uspješno prošvercali u tuđe živote i možemo ih sami, po volji, zaplitati i rasplitati.
Još jednoj je preokupaciji Glamuzina ostao vjeran i u „Crvenom zecu“. I ovaj se libar, uz ostalo, bavi i književnošću, tuđom i vlastitom, pa se neki tekstovi mogu čitati i kao nova poglavlja djela u nastanku kojim autor pokušava skicirati obrise vlastite poetike.
Ono što je novo jest činjenica da se Glamuzina prvi put uhvatio u koštac s temama koje postaju neizbježne kad čovjek dospije u takozvane ozbiljne ili zrele godine: prolaznost vremena, krhkost pamćenja, nestajanje svijeta kakvoga smo poznavali, potreba da se vraćamo ili barem gledamo u rikverc, slutnja starosti...
Ne kaže se zaludu kako ničija nije gorjela do zore. Glamuzina je dugo uživao u reputaciji pisca čiji književni alter ego praši sve u šesnaest, ali nitko nikada nije uspio uteći od vlastite krštenice. Sve to „Crvenom zecu“ daje malo zagasitiju nijansu, iako ušonja još uvijek suvereno i sveudilj skakuće ostajući vjeran sebi, dakle, potrebi da traži i pronalazi spas udvoje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....