Gužva među štandovima, pune ruke knjiga i publika svih generacija obilježili su četvrtak na Mediteranskom festivalu knjige na splitskim Gripama. Dok su jedni ciljano dolazili na promocije, drugi su prebirali po naslovima i lovili sajamske cijene, a među izlagačima prevladavao je dojam da je ovogodišnje izdanje MFK-a itekako dobro posjećeno.
Na štandu Kantuna kažu da je posjet, prema njihovu dojmu, osjetno veći.
– Ove je godine posjećenost, prema mojem mišljenju, znatno veća, kako na Kantunu, tako općenito na sajmu. Što se tiče prodaje, ide jako dobro. Najpopularniji nam je naslov "Šapat", nakon njega slijedi "Olive", ali mogu reći da je interes za sve žanrove podjednak. Različite su dobne skupine koje kupuju i mislim da u ponudi ima za svakoga ponešto – kazala nam je Mirjana Bošković Smrekar.
Stare slikovnice ponovno na cijeni
Da se na Gripama ne traže samo novi naslovi, pokazuje štand Udruge "Bookalova" iz Makarske, gdje posebno dobro prolaze stare slikovnice i antikvarne knjige.
– Najviše se generalno prodaje dječja literatura, stare slikovnice. Budući da smo i antikvarijat, pripremili smo i rabljene knjige, i one idu jako dobro. Imamo knjiga starih po 200, 300 godina. Dobro ide i klasična književnost – govori nam Anita Batinić iz Udruge "Bookalova".
A kupaca, kaže, ima baš svih generacija. Posebno su joj simpatični najmlađi posjetitelji.
– Djeca dođu sa školom pa kupuju mami i tati poklone. Krasni su, stvarno su divni. Odrasli kupuju dječju književnost za sebe – neki su sakupljači, neki kupuju za djecu. Muškarci, žene, djeca, stvarno svi. Sajam je jako dobro posjećen i mi smo prezadovoljni. Općenito, biti među knjigama i među ljudima koji vole knjige – to je već plus – navodi Batinić.
‘Knjiga je zapravo najmanje moja...‘
A baš se na štandu Bookalove priča o knjigama prirodno preselila na pozornicu. Anitina sestra, Dada Batinić, predstavila je "Makar – pedalj cilog svita", knjigu koja je nastajala dvije godine i u kojoj je pokušala sačuvati priče mjesta i njegovih ljudi.
– Knjiga je zapravo najmanje moja. Ona je skup svih priča ljudi koji su u Makru živjeli ili su podrijetlom iz Makra. Neki su od njih u međuvremenu i preminuli, nažalost, tako da smatram da je knjiga zapravo zajednička. Ja sam je samo uobličila u priče i malo stilski dotjerala – objašnjava Batinić.
U stvaranju knjige, dodaje, sudjelovale su brojne obitelji povezane s Makrom, donirajući i fotografije, većinom crno-bijele, te drugu građu. Knjiga je nastajala uz potporu Grada Makarske, a Batinić posebno ističe pomoć lektorice Andrijane Grgićević i Vedrane Spajić Urkaš. Riječ je o njezinoj drugoj knjizi, ali prvoj dokumentarnoj.
Od libretića do 400 stranica
S Makra se priča sat vremena poslije preselila u Pisak. Predstavljanje knjige Miljenka Smoje "Libret o našem malom portu" okupilo je Borisa Dežulovića, Ivicu Ivaniševića i Feđu Klarića, a ono što je u početku trebalo biti mala knjižica namijenjena stanovnicima Piska, na kraju je izraslo u dosta ozbiljniji pothvat.
Dežulović je do ideje došao istražujući Smojin opus. U jednoj je njegovoj reportaži naišao na rečenicu u kojoj Smoje, nakon desetljeća dolazaka u Pisak, primjećuje kako bi od svega što je o tome mjestu napisao mogao nastati cijeli libret.
Plan je, ispričao je Dežulović, bio pronaći desetak reportaža, tiskati skromnu knjižicu za selo, okupiti ljude, ispeći srdele i popiti čašu vina. Onda je krenuo u arhive.
Pet tekstova postalo je deset, deset petnaest, zatim dvadeset i trideset. Na kraju je pronašao oko stotinu Smojinih reportaža, zapisa, priča i fragmenata povezanih s Piskom, dovoljno za približno 400 stranica.
– Od malog, neambicioznog libretića za internu upotrebu nas Pišćana ispao je roman. Po svim kanonima to je roman, s likovima, sa psihologijama likova koji rastu, odrastaju i umiru – kazao je Dežulović.
Tekstovi su u knjizi poredani kronološki, od prvog Smojina zapisa o Pisku iz 1952. do posljednjih tekstova iz 1995. godine. Takav je poredak, bez potrebe za velikim uredničkim intervencijama, otkrio nešto veće od priče o jednom malom mjestu.
– To je ispala zapravo kronika dalmatinskog 20. stoljeća koja kroz njegov žovijalni rukopis, koji svi znamo, opisuje Dalmaciju 20. stoljeća s njezina najudaljenijeg kraja – istaknuo je Dežulović.
Kroz Pisak se tako može pratiti put od siromašnog mjesta koje je živjelo od mora i lova na tune do dolaska turizma, automobila i prvih vikendica. Dežulović je podsjetio da je Smoje još šezdesetih godina pisao o promjenama koje donose vikendice i automobili, tada malobrojni, a koje su mu već bile dovoljne za zabrinutost zbog smjera u kojem se mijenja malo dalmatinsko mjesto.
‘Vonja na sol, ribe i Dalmaciju‘
Ivica Ivanišević posebno se osvrnuo na najranije tekstove, u kojima još nema jezika po kojem će Smoje kasnije postati prepoznatljiv, ali već postoji potpuno formiran reporter.
– Svaka njegova reportaža zapravo je na pola koraka između pripovijetke i reporterskoga zapisa – ustvrdio je Ivanišević.
Dežulović je izdvojio ranu reportažu u kojoj se Smoje ukrcava na ribaricu i odlazi u lov na tune. Premda je napisana standardnim jezikom, daleko od kasnijeg prepoznatljivog Smojina izraza, autor je već bio Smoje.
– Makar i na hrvatskom standardu, ta reportaža vonja na sol, vonja na ribe, vonja na Dalmaciju – opisao je Dežulović.
Feđa Klarić, koji je sa Smojom dijelio brojne novinarske terene, publici je približio i čovjeka iza tekstova.
– Ja sam imao izuzetnu sreću kad sam bio uz Smoju na njegovim skitnjama Dalmacijom – prisjetio se Klarić.
Smoje je, pričao je, na terenima imao i svoje rituale, ali posao je uvijek bio na prvome mjestu.
– I s Borom sam putovao i s tobom. Jedino sam sa Smojom ostao gladan jer, dok se ne dođe kraju reportaži, nema jedenja – nasmijao je Klarić publiku.
Prisjetio se i jednog od posljednjih Smojinih odlazaka u Pisak 1995. godine. Već teško bolestan, Smoje se vratio mjestu kojemu je dolazio gotovo čitav život, a fotografija nastala prilikom tog posjeta danas se nalazi i u knjizi.
Pri posljednjem dolasku u Pisak zaustavili su se automobilom uz rivu. Unatoč bolesti, Smoje je poželio još jednom ući u more i okupati se. Klarić se prisjetio kako ga od te namjere nije uspjelo odvratiti ni to što sa sobom nije imao stvari za kupanje. Smoje je ušao u more gol, a trenutak jednog od njegovih posljednjih susreta s Piskom ostao je sačuvan i na fotografiji uvrštenoj u knjigu.
‘Turizam nas je satrao‘
U razgovoru se, međutim, pokazalo koliko knjiga govori i o današnjoj Dalmaciji. Pisak je, kazao je Dežulović, i 2026. tipično malo dalmatinsko mjesto – zimi sa stotinjak stanovnika, a ljeti s nekoliko tisuća ljudi. Govoreći o prometu, infrastrukturi i svakodnevici stanovnika u mjesecima najveće turističke navale, kaže da ih je turizam "satrao".
Dok se puno govori o turističkim rezultatima, prihodima i milijardama, mnogo se manje govori o tome kako izgleda svakodnevica ljudi u malim dalmatinskim mjestima.
– Piše se o uspjesima, o noćenjima, o bruto dohotku, o milijardama eura koje se imaju, ali kako zapravo žive ljudi – čak i oni koji žive od turizma, a kamoli oni koji ne žive od turizma – o tome, nakon Smoje, više nema tko pisati – rekao je Dežulović.
Novinarstvo kakvog više nema
I tako je razgovor o Smoji završio tamo gdje je njegov život zapravo i bio – u novinarstvu, u vremenu u kojem je reporter na teren odlazio s fotografom, automobilom i dovoljno vremena da mjesto i njegove ljude doista upozna.
– Reporter kao zanimanje naprosto više ne postoji – zaključio je Dežulović.
Ivanišević je možda i najbolje sažeo vrijednost "Libreta o našem malom portu": među njegovim je koricama, rekao je, "konzervirano ono najbolje od novinarstva kakvo je nekad bilo".
A Splićani i gosti znali su što kupuju, pa je dio kontingenta Smojina Libreta, onog jučer donesenog na MFK, bio i rasprodan.
Od starih slikovnica koje su tijekom dana mijenjale vlasnike na Gripama, preko obiteljskih fotografija i sjećanja kojima je Dada Batinić sačuvala Makar, pa do stotinjak Smojinih tekstova izvučenih iz novinskih arhiva, četvrtak na MFK-u na kraju je imao zajedničku nit.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....