Lijepo je najaviti knjigu kojoj promocija zapravo i ne treba, u smislu privlačenja publike. "Silom domaćica" nova je knjiga Ede Vujević, novinarske veteranke, književnice i pjesnikinje, zbog koje danima trepere društvene mreže: obožavatelji kolumni u kojima je Eda ustrajno pisala dogodovštine iz svakodnevice svoje obitelji u velikim globalnim, manjim lokalnim, pa i mikronskim kućnim zbivanjima, jedva čekaju petak i predstavljanje u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Ponavljaju: u šest popodne Eda… U šest popodne Eda… Kako ne bi slučajno zaboravili. Sukladno tome, dogodilo se i meni da sam zaboravio koliko je Eda objavila knjiga, nabrojio sam sebi tri, četiri, kad ono:
– Sedam. "Silom domaćica" je sedma knjiga. Bile su dvije zbirke poezije, dva romana i dvije knjige o drogi, od kojih jedna s kolegom Damirom Pilićem. Ne znam je li to dobar tempo u tridesetak godina, ali takva sam, spora u donošenju odluka, nezaustavljiva u provedbi.
– "Domaćica" je obilata?
– Da, prava odeblja domaćica. Ima 488 stranica, a kratili smo je sa 750. Ipak je to zbirka kolumni koja je nastajala pet godina, gotovo svakog tjedna, ako isključimo godišnji odmor i praznike. Zahvalna sam nakladničkoj kući Fraktura, koja je zatrpana rukopisima, što su ostvarili moju želju da se "Domaćica" objavi. Posebno Seidu Serdareviću i uredniku Romanu Simiću, koji je napravio izbor iz goleme količine teksta, a lijepo je i ilustrirana, što je djelo mladog dizajnera Ivana Stanišića. "Slobodna Dalmacija", u kojoj sam provela sav svoj radni vijek, i njezin nakladnik Hanza Media dali su pristanak na objavljivanje, na čemu sam im zahvalna.
Korona kao povod
– Sad je lako, ali "Domaćica" je nastajala u grubim danima?
– Da, u koroni. Ta luda situacija, i tragična i komična, bila je povod da započnem pisati o – ničemu. A to ništa ipak nije ništa, premda je sve bilo zatvoreno, nisu se održavali javni događaji, izložbe, promocije, predstave… Smatralo se kako će korona kratko trajati, nekoliko mjeseci, pa da će se sve vratiti na staro. Ali nije bilo tako, i forma koju sam izabrala nije baš svima bila jasna u početku. Pa baš si mi ti, sjećaš se, rekao: "Kako ćeš pisati kolumne – od kužine do spavaće sobe?!" Rekla sam ti: "Može se." Dakle, bilo je, što bi rekao Jerry Seinfeld, "ništa o ničemu", ali to je život, a život je beskrajna inspiracija i izvor tema.
– Može se reći da je "Domaćica" bila terapija u tim sumanutim vremenima?
– I meni se čini da jest, ako se prisjetim reakcija čitatelja. Preselili smo život na društvene mreže i tamo sam dobivala začudne poticaje. Recimo, ako sam bila na godišnjem, pa kolumna nije objavljena, odmah bi se javljali zabrinuti prijatelji, ali i sasvim nepoznati ljudi: "Što se događa? Di je "Domaćica"?"
Tako sam odlučila tjerati i nakon korone, sve do lanjskog odlaska u mirovinu, a u međuvremenu se rodila i misao o ukoričavanju. Korona, kao nešto sasvim neviđeno i neočekivano, okrenula je ljude na razne strane, nekima se javila depresija, bol zbog samoće, a ja sam odlučila odgovoriti humorom.
Drago Hedl, moj dragi i poštovani kolega, napisao je kako je riječ o "literarnom pačvorku, knjizi koja pršti zaraznim humorom i satirom, te dokazuje kako se i od malih, običnih stvari može napisati sjajna proza". Meni je u tim riječima baš sažeto sve što treba znati o "Silom domaćici", vremenu kad sam bila i novinarka i domaćica. Silom prilika.
– Nije uvijek vrhunac zanimljivosti kad se kolumne zalijepe u korice, ali ovo je ipak nešto drugo?
– Pa da, "Silom domaćica" nisu bile kolumne o dnevnoj politici ili komunali, pa da ih pojede vrijeme. "Slobodna Dalmacija" oduvijek je njegovala taj jedan stil između literarnog i novinarskog. Sjetimo se samo osebujnog "Dorinog dnevnika" Ćiće Senjanovića ili legendarnog "Robija K." Viktora Ivančića, koji traje četrdeset godina! Kolumna je ujedno i pokora, jer je ozbiljna obaveza, pri čemu se očekuje da izgradiš i njeguješ stil, svakog tjedna, iznova, godinama.
Junaci iz obitelji
– Glavni junaci, Zakoniti, Jedinac, Kraljica majka, Nevista, Prijestolonasljednik, živi su ljudi, dapače, članovi tvoje najuže obitelji; jesu li se žalili na tretman? Humor zna biti opak, dapače, tada je i najbolji...
– Nisu, nisu smjeli! Ali moj Princ Prijestolonasljednik je impresioniran: "Bako, ti si sve ovo napisala sama?! Didinu knjigu ništa nisam razumio." A didina je knjiga o elektroenergetici... Volim ulogu bake jer je riječ o čistoj ljubavi, bez odgovornosti. Odgovornost je posao roditelja.
– Jednu Kraljicu majku, svoju rođenu majku, uspjela si ugurati u srca čitatelja, u poznim godinama zatekla ju je literarna slava. Je li se umislila?
– Moja je majka jedna seoska žena, čvrsto s nogama na zemlji da bi je uznemirila moja literarna nastojanja. Rekla je da će doći na promociju knjige, ali samo ako bude u Drnišu. Uoči splitskog predstavljanja samo je napomenula: "Lijepo se obuci, nemoj se razdrljit!" Rekla sam: "Pa nikad nisam razdrljena." "Nisi, ali neka sam ja tebi rekla! I lijepo obuci muža, da ne izgleda ka prćalo." Tako je ona zapovidila, pa je sad mirna.
Malo začina
– Jesi li puno toga nadodala?
– Uvijek treba malo začiniti. Ali nekad doista i ne treba. Recimo, kad u dvi ure noću shvatiš da ti muža nema u postelji. Gdje je? Nazoveš ga, a on – na parkingu. "Pa šta ćeš na parkingu usred noći?!" "Ukeba san misto!" Što tu treba dodavati i izmišljati!?
– Je, ako znaš ispričati, a bogme volim te i slušati, ima tu neponovljivih bravura!
– Mislim da za dobro pripovijedanje, pored raznih vještina, treba imati i dobrodušnosti. A ponešto, vjerujem, i nasljeđa. Tatin prvi rođak bio je književnik Vojin Jelić, a također i Jordan Jelić, pjesnik i prevoditelj. A onda, rođeni sin mi je Vojko V. Ima tu nešto nasljednoga...
– Rano si počela, s one dvije velike državne nagrade još dok si u osnovnoj bila…
– Kako si to doznao? Istina, u osmom razredu škole u Siveriću, za školske zadaće dobila sam dvije najviše nagrade; jednu mi je dodijelila Modra lasta, a druga je Politikina, primila sam je od Branka Ćopića i Desanke Maksimović. Hvala mojoj profesorici hrvatskog Tonki Mrđen!
Život u Varošu
– Nije ti ni Zakoniti za bacit, vas dvoje ste došli iz malih sredina, iz Dalmatinske zagore, u veliki grad koji baš i ne ljubi takve, pa uspjeli, i to baš uspjeli?
– Mi smo ti bili pravi proleteri. Završili smo fakultete, on FESB, ja Pravni. Oženili se, pa se doselili u podstanarstvo u Veli Varoš s dva, tri pjata i par tećica što mi je dala majka. On je na koncu u penziju išao kao professor emeritus, a ja kao komentatorica, što je u oba slučaja najviše što se može postići. Jedino što smo od početka pa sve do sada ostali u Varošu. Znaš, brak nije lutrija, premda je mrva sreće svakome potrebna, brak je kad shvatiš da je neki čovjek baš čovjek za tebe i kad imate zajednički projekt koji treba dovesti do kraja. Karijere se grade usput, a i za njih također treba podrška.
– Ne bojim se za tebe, čini se da uvijek dobiješ ono što zamisliš!
– Ne tražim ja previše, ali ono što tražim, to tražim tvrdoglavo. I koncentriram se na svoja mala zadovoljstva. To ti je sve!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....