Čak 20 godina trajalo je istraživanje neovisnoga istraživača prof. Zvonka Pandžića, rezultati kojega predstavljeni su javnosti na kolokviju Novi Marko Marulić – Marucus Marulus Redivivus održanom u središnjici Gradske knjižnice Marko Marulić koji su suorganizirali OMH Split i OMH Grude, a kojim je moderirala Snježana Šetka, predsjednica OMH Split. Upravo je Marulić bio predmetom Pandžićeva opsežnoga i višegodišnjega znanstvenoga interesa koji je donio nove poglede, nova promišljanja i nova otkrića o Ocu Hrvatske Književnosti, čiju je Juditu ugledni slavist i prevoditelj Henry R. Cooper preveo 1991. na engleski, napisavši da je taj hrvatski književni klasik „vrhunsko djelo svjetske književnosti“.
Iako se može činiti da se nakon toliko stoljeća nema više što reći o Marulićevu liku i djelu, Pandžićevo višedisciplinarno istraživanje – predočeno u knjizi Marulić, Augustin, Dante – pokazalo je da možda ipak nije sve još rečeno. Predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić istaknuo je da ovom knjigom Pandžić zatvara svoj bogati istraživački opus te je izrazio zadovoljstvo da je Matica hrvatska, a Pandžić je njezin član od 1971., dio toga opusa. Zorić smatra da će i ova Pandžićeva knjiga izazvati, kao i prethodne, veliku pozornost.
„Ja smatram da je to dobro. Ja ne spadam među one koji smatraju, osobito ne u humanističkim znanostima, izabrati neku dogmu, pa samo ovako i nikako drugačije, iako, na nesreću, ima kod nas u institucijama baš takvih koji misle da mora postojati samo neki kanon i da nitko drugi nema pravo na svoje mišljenje“, objasnio je Zorić svoje gledište. To je gledište oprimjerio na slučaju Paljetkova otkrića latinskoga akrostiha u Marulićevoj pjesmi Molitva suprotiva Turkom, no nije ju mogao objaviti u znanstvenom časopisu, zbog zadrtosti „uvaženih sijedih glava“, već u novinama, a tek poslije stručnjaci su shvatili da je u pravu i počeli se pozivati na taj Paljetkov članak.
Dulcis Jesu memoria
Potom je Vito Balić s Umjetničke akademije u Splitu predstavio Marulićev napjev Dulcis Jesu memoria, uz koji se veže i Marulićev traktat o glazbi, najstariji traktat te vrste u Hrvatskoj, koji je također otkrio Pandžić u samostanskoj pismohrani na otočiću Košljunu na otoku Krku, gdje je pronašao i inkunabulu Ovidijevih Metamorfoza s Marulićevim portretom Ovidija koji je zapravo Marulićev autoportret, jer sačuvani opis Marulićeva lica od Frane Božićevića odgovora slici u toj inkunabuli, mišljenja je Pandžić. Sve je to publika, koja je ispunila cijelu dvoranu središnjice GKMM-a, mogla vidjeti u kratkom videozapisu o tom otkriću. Zatim je Balić govorio o samom napjevu koji je publika imala priliku i čuti te tako doživjeti glazbeni izričaj Marulićeva doba.
Fra Stipe Nosić, „čuvar inkunabula“ iz samostana sv. Frane u Zadru, pohvalio je publiku što je prepoznala važnost ovoga kolokvija. „Da je Marulić puno pisao i da njegovih neotkrivenih djela još ima, dokaz su knjige Zvonka Pandžića, kao i ova koja je danas pred nama“, rekao je Nosić. Prisjetio se kako se je Pandžić već za školskih dana „navukao“ na Marulića. Nakon studija, Pandžiću je slao na tisuće snimaka iz samostana Male braće u Dubrovniku. Njihova suradnja dovela je do novih otkrića, neka od kojih su navedena u Pandžićevoj knjizi Marko Marulić: Judita, no fra Nosić je istaknuo izostanak kritičkoga osvrta od stručnjaka. „Primijetio sam samo da neki od njih u Pandžićevim tekstovima traže samo ono što je eventualno pogrešno, za razliku od nekih poznatih stranih stručnjaka koji su o Maruliću pisali knjige, a koji iznimno cijene Pandžićeve knjige“, rekao je.
Božanstvena komedija
Nakon osvrta fra Domagoja Runje s KBF-a na franjevce trećoredce, njihovu povijest, ogranke, ustroj i način djelovanja, a kojima je i Marulić, kako je rečeno, svojedobno bio pripadao, riječ je preuzeo Pandžić te je objasnio publici mnoštvo svojih otkrića, poveznica između Marulića, Dantea i filozofa Boetija, osvrnuvši se na marulologiju od sredine prošloga stoljeća do sada. Jedna od zanimljivih Pandžićevih pretpostavki jest njegov odgovor na pitanje zašto je trebalo 20 godina od 1501. do 1521. da se Judita objavi. Odgovor je da je Marulić takoreći oponašao svoj veliki uzor Dantea.
Naime, Danteova Božanstvena komedija nastala je nakon jubilarne 1300. godine, Marulićeva Judita nakon 1500. godine, Dante je umro 1321., a Judita je objavljena simbolički 200 godina nakon Danteove smrti njemu u čast. Dakle, Marulić je namjerno odgodio njezino objavljivanje kako bi odao počast Danteu. K tomu još, Pandžić je istaknuo da smatra da Judita zapravo nije biblijsko-vergilijanski ep, već da su Ovidijeve Metamorfoze jedno od bitnih djela kojima se Marulić nadahnjivao za svoj spjev. Tako primjerice Ovidije u jednoj rubnoj bilješci piše „Titan id est Sol“, a Marulić u rubnoj bilješci u Juditi piše „Titan, to je ime sunca“.
Mnoštvo je tu drugih poveznica i zanimljivosti koje je Pandžić istaknuo, no s obzirom na to da su iscrpno opisane u njegovoj najnovijoj knjizi, nećemo ih ovdje sve navoditi, već ćemo naposljetku konstatirati da se je Marulić ponovno dokazao kao klasik koji, baš kao i svaki drugi pravi klasik, nikada ne prestaje iznenađivati te ostaje jednom od trajnih tema hrvatske kulture, jezika i znanosti, a nova gledišta koja su na kolokviju otvorena nesumnjivo će otvoriti i rasprave o ovom najvećem Splićaninu, a to je, kako je rekao Zorić, „jedini pravi put prema napretku našega znanja“.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....