Zlatko Crnković nije, naravno, bio jedini književni urednik na ovim prostorima, ali je ugled prestižne biblioteke Hit, koju je utemeljio i 26 godina uspješno vodio u izdavačkoj kući Znanje, bio toliki da je njegovo ime i prezime postalo skoro pa sinonim za cijelo zanimanje. Svi ostali urednici, ma koliko vrijedni i važni oni bili, ostali su u njegovoj sjeni.
U svojoj generaciji tako izdvojen položaj uživa Kruno Lokotar. On nije, poput svoga starijeg kolege, vozio paralel-slalom između uvozne i tuzemne književnosti, fokusirao se na domaće snage i dokazao kao meštar za headhunting. Dovoljno je reći da je, među ostalim, otkrio Renata Baretića i Kristijana Novaka.
Kako nije prva mladost, a lijep broj godina rintao je, silom prilika, kao slobodnjak, dakle, više nego što je htio, iza sebe ima kubik, dva, ako ne i tri knjiga koje je potpisao u svojstvu književne babice.
Ljudima s interesom za literaturu, svakodnevica čovjeka s druge strane rampe, koji rukopise počesto prati od prve iskre nadahnuća i zametka neke ideje, preko radnih verzija sve dok konačnog oblika, funkcionirajući kao neka vrsta pripovjedne mantinele i tragača za svim mogućim greškama i slabostima, može biti itekako zanimljiva.
Tom se mišlju zacijelo rukovodio Semezdin Mehmedinović koji već nekoliko godina u Buybooku uređuje odličnu ediciju Dnevnik. Mali je problem u tome što je Lokotar iznevjerio takva očekivanja.
Zbirka dijarističkih zapisa
U zbirci dijarističkih zapisa, objavljenoj pod naslovom „Limitid Edition“, njemu je vlastiti zanat uglavnom izvan zone spisateljskog interesa, dotiče ga se tek u mjeri da podsjeti koliko je važno - i koliko je teško! - izabrati pravi naslov nekoj knjizi.
O svemu ostalom, on šuti, a izostanak dubljeg uvida u svoju dnevnu rutinu ovako obrazlaže: „Po ovim zapisima ispada da se uglavnom bavim smišljanjem naslova, što naravno nije točno. Ali nema smisla u dnevniku ući, Bas (Svetisav Basara) bi rekao u sitna crevca, nabrojati mikrostilističke zahvate, kompozicijske, karakterna brušenja, idejne, to bi zahtijevalo previše konteksta. Naslov je krovni pojam, kuću čuva, pa zato toliko o njima drvim.“
Možda je malo u pravu, ali je puno u krivu, jer je i predočavanje konteksta uvijek pitanje autorskog izbora. Lavu Nikolajeviču Tolstoju i sto je kartica bilo malo, a njegov puno mlađi zemljak Sergej Dovlatov vjerovao je kako je i treća rečenica već čisti višak. Konačno, ili prije svega, nisu sitna crevca sve što se može izvaditi, postoje i neki kudikamo veći organi.
Koliko god bio škrt s otkrivanjem svoje uredničke rutine, autor si je dao oduška, vremena i prostora da nas upozna sa svojim drugim zanimanjem. On je, naime, utemeljitelj, voditelj ili samo suradnik cijeloga niza manifestacija, festivala, sajmova, nagrada... Lokotar je, ukratko, prezaposleni kulturtreger.
Gdje god upreš prstom u naš kulturni zemljovid, pronaći ćeš ga, toliko je neizbježan i sveprisutan da zlobnici kažu kako je hrvatska književnost postala njegova osobna brend ekstenzija. Ali ostavimo po strani ljubomorne dangube koje marljivost drže smrtnim grijehom. Iz čitateljske perspektive, problem je u tome što Lokotar djeluje na toliko frontova da već i njihovo nabrajanje iscrpljuje.
Srećom, najveći dio libra bavi se onom vrstom svakodnevice u kojoj se svi možemo prepoznati ili se u nju lako uživjeti. Dnevnik je počeo voditi u srpnju 2022., a zaključio ga je u srpnju 2023. Piše ga, dakle, osoba s krive strane pedesetih, s više vrlo ozbiljnih zdravstvenih tegoba, u statusu prekarnog intelektualca koji je već (pre)dugi niz godina u statusu slobodnjaka i upravo se natječe za mjesto glavnog urednika u jednoj izdavačkoj kući.
Rijetka sorta
Nitko mu ne bi zamjerio da se s puno razloga utapa o gorčini ili barem prepušta rezignaciji, ali on je, očito, od one rijetke sorte nepokorivih tipova u čijem rječniku ne postoje nevolje nego samo izazovi. Lokotar se vrlo dosljedno i nepopustljivo ne da, a k tome je i dovoljno obziran da vlastiti recept za trpljenje i nadvladavanje svega čemu je izložen nikome ne gura pod nos kao moderni gurui self-helpa.
Osim što je neumoran u poslu, takav je i u društvenom životu, ima ga svugdje, na sve stiže, dospije čak svoja iskustva pretočiti u lijep broj vrlo upečatljivih zapisa o bolesti, roditeljstvu (i to u oba smjera, jer da bi postao otac, svatko prvo mora biti sin), zavičaju, književnosti, prije svega čitanju, a onda i pisanju. Utoliko je potpisniku ovih redaka lakše podnijeti njegovu nesklonost vađenju sitnih crevaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....