Da me netko probudi u gluho doba noći sa zahtjevom da mu preporučim pet najvećih pisaca odnosno spisateljica našega vremena, već sljedeće sekunde, još nerasanjen i slijepljenih očiju, ispalio bih mu jedno ime. A onda bih sve do jutra razbijao glavu preteškim pitanjem tko su preostali moji favoriti odnosno favoritkinje.
Autoru oko kojega se ne bih ni najmanje kolebao ime je Georgi Gospodinov i otkrio sam ga 2018. godine po izlasku hrvatskog prijevoda njegova romana „Fizika tuge“. Sve otada stojim atento, budan i spreman, nestrpljivo čekajući njegove nove libre (a otada su objavljena dva, „Vremensko utočište“ i „Sva naša tijela“) kao terijer lisice.
Ne bez stida, skrušeno priznajem kako mi je trebalo malo vremena da shvatim kako ovaj bugarski autor na naše tržište nije prvi put iskoračio spomenutom knjigom. Trinaest godina ranije, u nakladi zagrebačkog Profila objavljen mu je prijevod proznog prvijenca pod naslovom „Prirodni roman“.
Rasprodan bez hypea
Knjiga se uredno rasprodala, ali potiho, bez hypea koji je pratio izlazak „Fizike tuge“, ostavivši autora ispod radara. Ili se to ja samo tješim, jer pokušavam opravdati vlastitu ignoranciju.
Savjest me još i više peče zato što već godinama govorim kako ću danas, sutra, najkasnije prekosutra nabaviti jedan primjerak „Prirodnog romana“ i konačno ga pročitati, ali me u međuvremenu zametu svesci friško objavljenih naslova, pa svoj plan stavim na čekanje. Odluka zaprešićke Frakture da tiska drugo izdanje Gospodinovljeva proznog debija (čiji prijevod potpisuju Ksenija Banović i Tatjana Dunkova) stoga mi je legla kao budali šamar.
Šteta što nisam engleski recenzent, jer da jesam, ovaj bih rahli roman okarakterizirao kao crumble story. Ne hrvatskom sve ispadne malo kvrgavije, pa bih se morao opredijeliti za sintagmu narativni drobljenac, što baš i ne zvuči apetitlih. A opet, čini mi se da sažima ono bitno što se o libru ima reći. Uostalom, pustimo samog Gospodinova da nam kaže nešto o svojim autorskim namjerama odnosno žudnjama:
„Oko (muhe – op. a.) se, zapravo, sastoji od tisuću malih okica, faceta, od kojih je svako šesterokutno i lagano ispupčeno. Svaka faceta prima samo jednu točku slike, a cijeli se lik sklapa u mozgu. Tako muha na svijet gleda mozaično ili facetično. Prihvaćeno je mišljenje da su muhe kratkovidne, ali podrobniji i detaljniji pogled na svijet ne možemo ni zamisliti. Fragmentarnost, koju neki romanopisci koriste kao metodu, zapravo je preuzeta od muhinog oka. Kakav li bismo roman dobili kad bismo uspjeli muhu natjerati da priča?“
Zvuči komplicirano?
Glavnoga junaka zatječemo u trenutku kad se njegov brak već karambolirao, jer mu je supruga zatrudnjela, a on nije autor djeteta. Protagonist napušta njihov zajednički stan, mogli bismo čak reći kako napušta i vlastiti život, i sklanja se u svijet fikcije, zaokupljen idejom da napiše roman o čovjeku koji odluči na nekoliko dana živjeti kao beskućnik da bi mogao ispričati storiju o muškarcu koji je, da bi napisao roman čiji je protagonist beskućnik, i sam postao beskućnik. Zvuči komplicirano?
Nemate pojma koliko, jer se on pritom još i muči s organizacijom pripovjedne građe, pa iskušava različite mogućnosti, Hoće li roman skrojiti od samih početaka, dakle od mogućnosti da se neka priča razvije u maglovitom pravcu kojim ipak neće krenuti, jer će stalno birati nove početke? Ili će ga raspisati od samih glagola? „Siguran sam“, veli autor glasom svoga junaka, „da je sve počelo s glagolom. Ne bi moglo biti drukčije.“ Konačno, ili prije svega, kamo ga takve autorske strategije mogu odvesti?
Unatoč činjenici što Gospodinov stalno, uporno, bjesomučno dribla uz samu aut-liniju, on se nijednoga trenutka neće zanijeti toliko da bi iskoračio izvan granica terena. On je možda izabrao kompliciranu pretpostavku za priču (ustvari, više njih), ali je zato vodi s lakoćom, ležerno se šaltajući iz jednog kratkog poglavlja/digresije u drugo, bivajući u isti mah i melankolično gorak i opako duhovit, „humorist očaja“, kakvim ga je savršeno precizno okarakterizirao kritičar Neue Zürcher Zeitunga.
U suštini je cijeli regal
Kao i sve sljedeće Gospodinovljeve knjige, i ova se lažno deklarira: iako je de jure zavedena kao jedan svezak, u suštini se radi o cijelom prerušenom regalu. Libar je to koji govori o barem dvije praznine: privatnoj, koja nastupa kad se ljubav potroši, i društvenoj, kad se jedan dugovječni politički poredak razmrvi, a svi čekaju da drugi, koji se upravo gradi, dobije svoju konačnu fizionomiju (podsjećam, prvo bugarsko izdanje izašlo je 1999. godine). K tome je između korica knjige zbijeno koješta, među ostalim, i rijetko šarmantna studija o zahodima. No prije i poslije svega radi se o oštroumnoj i pritom rijetko zabavnoj studiji o mogućnosti(ma) suvremenog romana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....