Šašavo, iščašeno, otkačeno, uvrnuto, ćaknuto, osebujno, luckasto, trknuto, opičeno, blesavo, ekstravagantno, morbidno, bizarno... Mogli bismo tako dovijeka tragati za pridjevom koji bi najbolje mogao opisati srž knjige „Mini horor“ autorice Barbi Marković, ali ni svi oni zajedno nisu dovoljni da bi se objasnila neusporediva izuzetnost ovoga djela. A opet, kad čovjek malo bolje promisli, radi se o libru koji se ne bavi ničim drugim nego običnim, svakodnevnim, pa, ako hoćete, i malim životom u kojemu se svaki čitatelj može prepoznati.
Zvuči komplicirano? Najpošteniji odgovor mogao bi glasiti: malo jest, ali puno nije. U slučaju Barbi Marković ništa nije samorazumljivo i jednostavno. Rođena je u Beogradu, u godini u kojoj se Josip Broz Tito ispisao iz života, što će reći da je formativne godine provela u ne osobito poticajnom društvenom ambijentu, pa se ne treba čuditi što već dvadeset godina živi u Beču i piše uglavnom na njemačkom jeziku.
U tom smislu pomalo je nalik nešto starijem kolegi Veliboru Čoliću, koji je bez obzira na svoje odrastanje u Modriči i književne početke u Zagrebu, u quorumaškom krugu, u međuvremenu postao francuski pisac i to toliko uspješan da mu libre objavljuje Gallimard, a u međuvremenu je zakićen i priznanjem tamošnje Akademije zbog zasluga za širenje francuskog jezika i kulture. Tako se i Barbi Marković pozicionirala kao važna autorica na njemačkom govornom području gdje su je počastili s nekoliko prestižnih priznanja, a njezin roman (ili zbirka ulančanih priča) „Mini horor“, koju je u prijevodu Vande Kušpilić upravo objavio V.B.Z., prije dvije godine dobio je nagradu Sajma knjiga u Leipzigu.
Mini i Miki
Protagonisti ovoga libra su Mini i Miki, po mnogo čemu prosječni, da ne kažem baš osrednji ljudi: na pragu su srednjih godina, pripadaju srednjoj klasi, disciplinirano održavaju udaljenost od svake krajnosti, uredno situirani negdje na sredini društvene vertikale. On je iz Istočnog Tirola, ona iz Srbije, ali šarena porijekla nisu, ili barem ne bi trebali biti, ništa neobično u velikom gradu kao što je Beč.
On ima uredski posao, ona je spisateljica, dakle, slobodne profesije, uredno su socijalizirani, ili barem to pokušavaju biti. Ništa u njihovoj svakodnevici nije izuzetno niti iskače s kolosijeka dosadne normalnosti i predvidive rutine. Kad ne rade, bindžaju serije, povremeno odlaze u Ikeu, pa se onda dugo muče sa sklapanjem namještaja, druže se s drugim običnim ljudima, proživljavaju privatne i poslovne trzavice, povremeno balansiraju na rubu burnouta, ali uspijevaju zadržati glavu iznad vode.
„Ima dana“, piše autorica, „kad nam jednostavno ništa ne ide od ruke, a ljudi, uređaji i arhitektura kao da nam žele sve najgore. A onda ima dana kad čovjek ima osjećaj da je svaki slučajni susret divan san, da ga svijet voli i da bi mu bankomati najradije dodali cenera kad bi mogli sami odlučivati. Miki, kao i svaki čovjek, poznaje ova dva pola i sve nijanse između koje nazivamo životom.“
Pogrešno ćeš izabrati...
Sve je, dakle, u njihovoj svakodnevici prepoznatljivo obično. Osim što nije, jer je autorica svako poglavlje/priču organizirala kao malo, ali ubojito minsko polje u kojemu je svaki korak krivi, što god se odlučio učiniti, pogrešno ćeš izabrati. Hoćete primjer?
Mini je s Mikijem na dočeku Nove godine kod susjeda s najvišeg kata i na smrt se dosađuje. Kad otkrije uzak most koji krov njihove zgrade povezuje s krovom druge, odvažit će se na njegov prelazak. Kroz otključana vrata ući ću potom na nepoznati teritorij tuđeg prvo haustora, a potom i stana, da bi na koncu shvatila kako je dospjela na mjesto na kojemu je odrasla i odakle je žudjela pobjeći. Ni Mikiju, naravno, nije ništa lakše. On će se u drugoj priči zateći u šoping-centru, kamo se zaputio da bi kupio rođendanski poklon za Mini, i tamo suočiti s desecima pomahnitalih vlastitih replika.
Barbi Marković nam vrlo uvjerljivo otkriva činjenicu kako ne postoji ništa uzbudljivije, pa onda ni strašnije od takozvanog običnog obiteljskog života. Ne trebamo tragati za avetinjskim kućama, u takvima živimo, niti strepiti od zlokobnih duhova koji će nas proganjati, oni su ionako tu, među nama, i dišu nam za vratom.
Dvadeset osam poglavlja/priča, kojima je pridružen ilustrirani dodatak, stotinjak zapisa izbrušenih do aforističke sažetosti, dojmljiva su koliko i jezovita potvrda te činjenice. Sva je sreća da su autoričini tekstovi izdašno ozračeni jedinim mogućim, dakle, crnim humorom (kome uopće treba bijeli?), jer da nisu, iskustvo čitanja ovoga libra bilo bi zaista strašno. Toliko strašno da bi se čovjek mogao uželjeti običnih, pitomih normabel-horora kakve piše, recimo, Stephen King.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....