U srijedu, u prostorijama Ogranka Matice hrvatske u Splitu, predstavljena je knjiga Ranka Novaka, sina glasovitoga hrvatskog književnika Slobodana Novaka koji je poznat po svojim romanima "Mirisi, zlato, tamjan“ (1968.), "Izvanbrodski dnevnik“ (1976.) te "Pristajanje“ (2005.). Ranko Novak obradio je u svojoj knjizi "Priče iz moje davnine“ svoja sjećanja na oca, odrastanje pored jednoga književnog velikana, kao i svoje dodire s očevim prijateljima, tadašnjim velikanima hrvatske kulture i pisane riječi, kao što su Dobriša Cesarić, Antun Šoljan, Vlado Gotovac i mnogi drugi. Riječ je ujedno i o kronici koja govori o njegovih prvih 25 godina života u bivšoj državi te koja opisuje, ne samo onodobne društvene prilike, već i tri najvažnija mjesta u autorovu životu – Split, Rab i Zagreb.
Na početku predstavljanja autor je pročitao kratak ulomak iz svoje knjige koji započinje sljedećim riječima: "Volio sam Split, pa čak i više nego moj tata koji je pravi Splićanin. Pričao mi je kako je rođen baš ovdje u gradu i kako ga jako voli. Uvijek je naglašavao da se to odnosi više na sâm grad, a manje na njegove stanovnike.“ Ulomak se tiče podrijetla obitelji Novak, čime je publika mogla steći prvorazredan uvid u splitske korijene jednoga od najznamenitijih hrvatskih književnika i akademika 20. stoljeća.
Prof. dr. sc. Hicela Ivon, moderatorica predstavljanja, pozdravila je okupljene te naglasila kako se Novakova knjiga predstavlja povodom 100. godišnjice rođenja njegova oca. Predstavila je predstavljače, među kojima je prof. dr. sc. Ivan Bošković, koji je prije 2 godine organizirao stručni skup o Slobodanu Novaku u Splitu te je lani otkrio spomen-ploču Novaku na Matejuški. Drugi predstavljač bio je književni kritičar i esejist dr. Antun Pavešković iz Zagreba koji je na portalu "Moderna vremena“ nedavno napisao dobar esej o knjizi Ranka Novaka, a treći izv. prof. dr. sc. Andrea Milanko koja predaje na Katedri za teoriju književnosti na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu koja je izdala knjigu "Dalje treba misliti“ o prozi Slobodana Novaka. Prof. Ivon ukratko se osvrnula o knjizi "Priče iz moje davnine“, čiji su recenzenti akademik Krešimir Nemec i Pavao Pavličić, a o kojoj su pisali "Vijenac“, "Nacional“ te "Moderna vremena“, podastrijevši i nekoliko biografskih podataka o samom autoru, rođenom Zagrepčaninu koji je prvih nekoliko godina proveo pak u Splitu, gdje mu je otac 50-ih bio ravnateljem Drame splitskoga HNK-a, zatim se obitelj ponovno vratila u Zagreb, a ljetne praznike 60-ih provodio je s roditeljima na Rabu. Tako je Novak bio pod utjecajem svih triju hrvatskih narječja te mjesnih govora i dijalekata u kojima je proveo svoje mladenačke godine.
Prof. Bošković istaknuo je nekoliko svojih impresija o knjizi. "Pametniji od mene kažu da je djetinjstvo peto godišnje doba. Istinski čovjekov zavičaj. Svejedno je li riječ o stvarnosti ili književnosti. Stoga se ljudi njemu i vraćaju kao svojem najdubljem uporištu i utočištu, izvorištu literature“, kazao je Bošković, objasnivši time pojačani interes publike za memoarsku literaturu, na čijim se stranicama otkrivaju pojedinosti iz čovjekova života, nudeći pritom gradivo za usporedbu s vlastitim djetinjstvom te povod za vraćanje u svoj zavičaj, odnosno djetinjstvo. Naglasio je da Novak u svojoj knjizi obradio tri važna mjesta u svojem životu: Split, zavičaj svojega oca, "izgubljeni i tek pred kraj života iznova pronađeni zavičaj“, rekao je Bošković, zatim Zagreb, Slavonija te Rab. Dječje dogodovštine isprepletene su sa sjećanjima na velika književna imena, u prvom redu tu je Vlado Gotovac, te pripadnici krugovaša, pisci okupljenih u važnom časopisu "Krugovi“ iz 50-ih. Tu su sjećanja na očevu razočaranost bivšim totalitarnim sustavom te kako je autorova majka izbačena s fakulteta te je gotovo završila na "golotočkoj akademiji“. Društveno-političke prilike, ispremiješane s dječjim uspomenama, opisane su dijalektnim koloritom, što autorov književni izričaj čine bogatijim te je Bošković istaknuo je da autor svoje djetinjstvo ispripovijedao "jednim posebnim stilom i jednom posebnom ljepotom“.
Dr. Pavešković istaknuo je autorov problem što mu je otac i kronološki književni i biološki prethodnik. "Najbolje bi bilo pojaviti se kao nitko i ništa i bljesnuti, ali u Rankovoj situaciji to nije bilo moguće“, rekao je Pavešković. Njegova je jedina prednost što je imao već svu potrebnu građu za pisanje svoje knjige, trebavši samo napraviti probir. Dakako, trebao je izbjeći onaj "lijeni zagrljaj banalnosti“, koje je u novijoj hrvatskoj književnosti ima napretek, objasnio je. Dijalektni odmak od standarda, lokalnim govorom malih svjetova, dalo je tekstu na autentičnosti i osebujnosti, kao i uvjerljivosti glede opisa osobâ koja se u knjizi spominju. Jednostavnost pripovijedanja samo je naizgled jednostavna, naglasio je Pavešković. Neovisno o tom je li autor to htio ili ne, njegova se knjiga može smatrati ‘Bildungsromanom‘, odnosno romanom o odrastanju, o čemu knjiga govori vrlo uvjerljivo, dijelom i sjajnim osjećajem za dramatiku. Novak je pokazao sposobnost primjerenoga pisanja, zaključio je Pavešković, istaknuvši i problematiku autorove pripadnosti koji je u Splitu Zagrepčanin, a u Zagrebu Splićanin, no takva je izmiješanost zapravo dobitak jer čini njegovu osobnost slojevitom.
Prof. Milanko na kraju je predstavljanja kratko porazgovarala s autorom o knjizi koja ne robuje klasičnoj formi memoara, u kojoj se događaji nižu uvijek u prošlom vremenu. Knjigu osobito čini zanimljivom autorov vrstan osjećaj za miješanje svijeta književnosti i svijeta izvan književnosti, ukratko i laički rečeno – knjige i života. U tom i jest literarna vrijednost knjige. "Svaka usporedba s njegovim ocem bila bi promašena“, istaknula je, iako u knjizi postoje opisane situacije koje su bile poslužile njegovu ocu pri pisanju svojih romana. Dodirnih točaka, dakle, ima, a jedna od takvih dodirnih točaka jest i zanimljivost da i otac i sin pišu u prvoj licu. Na pitanje zašto piše u prvoj licu, Slobodan Novak odgovorio je: "A čujte, i Bog je stvarao na svoju sliku.“ Drugim riječima: i On je zapravo pisao autobiografski. Naravno, takvo je pitanje u osnovi nevažno, za razliku od majstorskoga miješanja triju dijalekata, uz pisanja na standardu, osobito imamo li na umu da je ovo prvi put da je Ranko Novak napisao ovakvu pozamašniju knjigu kakva je knjiga "Priče iz moje davnine“.
Autor je istaknuo i nešto što nije odveć poznato, a to je da mu je otac kod kuće uvijek govorio standardnim hrvatskim, dok je suvereno vladanje dijalektima u knjizi objasnio time što su oni sastavni dio njegova identiteta, iako je svojevrsni apatrid, rekao je Novak, s obzirom na to da ne pripada u potpunosti nijednom od tih dijalekata. "Ja sam zapravo naslov knjige prvotno stavio ‘Nisam pravi Zagrepčanin‘, ali je Pavličić rekao: ‘Nemoj početi s negacijom.‘“ šaljivo je protumačio Novak. Objasnio je da nije htio pisati "veliku povijest“ 20. stoljeća, već se okrenuo malim pričama, iza kojih se naziru ili slute velike priče. Riječ je o svjedočanstvima malih ljudi o svojim životima, obuhvaćajući razdoblje od 1951. do 1976., kao svojevrsna "kronologija trećega kvartala prošlog stoljeća“, rekao je Novak, ponudivši time hrvatskom čitateljstvu zanimljivo gledište na prošlo stoljeće iz perspektive običnih ljudi pod žrvnjem povijesti i nečovječnoga totalitarizma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....