Američki tvrdo kuhani krimić izmišljotina je jednog ljevičara, uvjerenog marksiste i člana Komunističke partije Dashiella Hammetta. Tu novu žanrovsku praksu izbrusio je i do kraja kodificirao Raymond Chandler, pisac bez jasnog ideološkog uzemljenja, previše rezigniran da bi se kao građanin posvetio bilo kakvom obliku političkog aktivizma, ali kao autor vrlo dosljedno kritičan prema poretku u kojemu korupcija nije anomalija i iznimka, nego upravo neizbježna posljedica nakazno postavljenih pravila igre.
Mickey Spillane, pisac koji se na puno načina doima kao founding father MAGA-pokreta i intelektualni guru tipovima kao što su JD Vance ili Pete Hegseth, hard-boiled krimić prebacio je na kolosijek orgijastičkog desnila, ispisujući apologije nasilju i izražavajući duboki prezir prema izrazito nemuževnim demokratskim institucijama i procedurama koje svojom jalovošću ugrožavaju američki način života i dovode u pitanje slobodu čestitih patriota.
Tko god poseže za konvencijama hard-boiled krimića to bi trebao činiti s punom sviješću o tome gdje prestaje žanrovski folklor, a počinje njegova karikaturalna interpretacija s izvitoperenim ideološkim implikacijama. Bojim se kako Andrej Nikolaidis pišući roman „Safari u Sarajevu“ (Hena com Zagreb) za to nije previše mario. No hajdemo redom...
Njegov junak privatni je detektiv koji manje sliči na Hammettova Samuela Spadea ili Chandlerova Philipa Marlowea, a puno više na Spillaneova Mikea Hammera. On, naime, nije rezignirani gubitnik s dna hranidbenog lanca, koji se maskom cinizma pokušava obraniti od surovosti svijeta, nego netko koga lako možemo zamisliti kako se legitimira frazom „Ja, porota“ iz naslova Spillaneova debitantskog romana.
Protagonistu „Safarija u Sarajeva“ prići će supruga nekadašnjeg ratnog heroja, danas opsceno bogatog i moćnog čovjeka koji, potpuno u duhu vremena, o sebi voli graditi sliku kao o duboko religioznoj osobi. Ona želi saznati identitet osobe koja je u ratnim godinama s čuke na Jevrejskom groblju iznad Sarajeva snajperom smaknula njezinu kćer koju je rodila još kao maloljetnica, prije nego što je upoznala sadašnjeg muža. I ne samo to, ona je spremna bogato platiti da ubojica nestane.
Mašta je za sretne ljude
Za glasine o snajperskom turizmu glavni je junak odavno čuo, ali ih je isprva odbacivao kao puku urbanu legendu, sve dok mu nije sinulo: „U gradu u kojem su snajperi i granate ubili 1601 dijete ljudi ne izmišljaju takve priče. Ne u gradu u kojemu je bilo bezbjednije igrati ruski rulet nego otići na posao. Ljudi koji žive i umiru u paklu ne zamišljaju kako li, za ime Boga, pakao izgleda: to rade oni koji žive u Firenci, umiru u Raveni i pišu na talijanskom. Na našem jeziku se ne mašta, nego kune. Sve rečeno na našem jeziku zvuči kao psovka. To je jezik rezignacije, ne imaginacije. (...) Mašta je za sretne ljude. Košmari su za one koji sanjaju i iz snova se, makar okupani znojem, makar uz krik – bude. Sarajevo dvije i po decenije živi u paralizi sna: nijemo i nemoćno da se pomjeri nemoćno da se probudi, ono zuri u svoje demone iz kuta sobe a oni mu se keze, keze...“
Detektiv će se upustiti u potragu koja će ga dovesti u Italiju, odakle su stizale organizirane ekskurzije vikend-ubojica, a dok bude tragao za čovjekom koji je odgovoran za smrt djevojčice, neće se sustezati od upotrebe golog i nemotiviranog nasilja. Snajperistovu priležnicu, neku siroticu koju su neimaština i vlastita glupost gurnuli u prostituciju, bez kolebanja će, recimo, izudarati šakama, ne razmišljajući o tome da je tražene informacije od nje mogao iznuditi i na kudikamo mekši način.
Natjerao me da se zamislim
Na moju primjedbu da mu je glavni junak nesimpatično sličan Mikeu Hammeru, Nikolaidis bi mrtav-hladan mogao slegnuti ramenima, uz opasku kako on ionako nije htio napisati žanrovski dosljedan detektivski roman, nego se samo poigrao s formom krimića. I bio bi u pravu. Nevolja je, međutim, u tome što je on, češući se o konvencije hard-boiled krimića, makar i nehotice, razotkrio stupicu u koju svaki književni mizantrop prije ili kasnije mora upasti.
Da ne bude nikakve zabune. Nikolaidis je autor do kojeg iznimno držim i čiju svaku novu knjigu s nestrpljenjem iščekujem. A blizak mi je ponajprije zato što je deziluzionirani, mračni, nepopustljivo beznadni pesimist. No kad se čovjek bez ikakve zadrške i kočnice potpuno preda mizantropiji, htio-ne htio mora zapeti u istom onom mulju po kojemu šljapkaju ništarije od kojih se htio ograditi i postati dijelom istog eko-sustava.
„Safari u Sarajevu“ nepodnošljivo je mračna knjiga koja me natjerala da se zamislim nad pitanjem hoću li i nadalje ustrajavati na tome da se legitimiram kao čovjekomrzac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....