Do šesnaeste godine Boštjan Videmšek već je znao čime se želi baviti jednom kad odraste: bit će sportski novinar. Od oca i bake naslijedio je strast prema čitanju novina, a sportom se inficirao sam-samcat. Pratio je apsolutno sva natjecanja, u širokom rasponu od košarke do hokeja, napamet je mogao nabrojati sve prvotimce svih momčadi prve jugoslavenske nogometne lige plus još mnoge rezervne igrače, sve u svemu kojih dvjestotinjak imena.
A onda je osamnaestog studenog 1991. godine u poslijepodnevnim vijestima na Hrvatskoj televiziji vidio kolonu izmoždenih staraca kako izlaze iz vukovarskih ruševina praćeni euforičnim divljanjem pijanih četnika i u sebi prelomio odluku: da, bit ću novinar, ali ne sportski.
Prvi tekstovi s 19. godina
Prve tekstove objavio je 1994., s navršenih devetnaest godina. U to je vrijeme u Sloveniji boravilo oko sedamdeset tisuća protjeranih Bošnjaka, a on je obilazio izbjegličke centre i bilježio njihove priče. Rat u BiH bio je njegov prvi rat. Otada do danas obišao je poprišta svih većih sukoba: Kosovo, Afganistan, Pakistan, Irak, Somaliju, Demokratsku Republiku Kongo, Izrael i Palestinu, Sudan, Libiju, Libanon, Siriju, Ukrajinu...
Svoja reporterska iskustva sabrao je između korica knjige "Mir i rat“, koju je objavio zagrebački Ljevak u prijevodu Anite Peti-Stantić. Njegov libar nije, međutim, samo presjek jedne rijetko bogate reporterske karijere, nego i komprimirana povijest zadnjih trideset godina, kojoj je autor bio neposredni svjedok.
Apsurd i besmisao
Svako poglavlje nudi sažeti opis ključnih zbivanja koja su prethodila nekom sukobu i svega onoga što se dogodilo nakon što je kriza prerasla u otvoreni, nemilosrdni rat. Autorova osobna iskustva svojevrsni su kontrapunkt suhoj faktografiji koja, baš kao statistika ili bikini, otkriva mnogo, ali skriva ono najbitnije: apsurd i besmisao svakog oružanog sukoba.
Tako, primjerice, jedno prisjećanje na razgovor što ga je autor svojedobno vodio s mladim američkim marincem, može biti kudikamo poučnije od tomova literature u kojoj su akribično sabrane gole činjenice. Evo kako nas Videmšek teleportira iz fotelje u gudure jugozapadne Azije:
"Najgluplje mi je to što, nakon povratka iz Afganistana, u Americi neću moći otići na pivo jer još nemam dvadeset jednu godinu", rekao je dvadesetogodišnji marinac Jeremy Higgins dok je, poput starog psa ležeći u hladu, čistio svoja stopala koja su napale gljivice.
"Ali možeš ubijati", dobacio sam mu.
"Da, istina je, mogu ubijati... To je malo čudno, zar ne? Nikad prije nisam o tome razmišljao. Mogu ubijati, a piti ne smijem. Kao talibani, haha", nasmijao se mladić iz Indiane, koji se marincima pridružio odmah nakon srednje škole.
Karijerno potucalo iz jednoga nas rata vodi u drugi, treći, četvrti... pa ćemo tako stići i do Sudana, dakle, do prvog genocida u novome mileniju odnosno prvog rata koji je bio izravna posljedica klimatskih promjena (u Darfuru svake godine nestane 1500 izvora pitke vode).
Umrlo oko šest milijuna ljudi
Demokratsku Republiku Kongo autor, pak, opisuje kao pozornicu afričkog svjetskog rata, jer je tamo, na vrhuncu drame, u sukobe bilo uključeno čak jedanaest država. Između 1998. i 2003. zbog rata i njegovih posljedica (bolesti, gladi, razaranja infrastrukture...) umrlo je oko šest milijuna ljudi, koliko i Židova u Drugom svjetskom ratu. Govorimo li o broju zemalja sudionica, rekord ipak drži sirijski rat u kojemu su se sukobljavale vojske iz najmanje petnaest država.
Videmšekov libar dragocjen je i kao podsjetnik na činjenicu da su neka nemilosrdna neprijateljstva ustvari začeta kao savezništva. Hamas je, primjerice, nastao uz pomoć izraelskih sigurnosno-obavještajnih službi, kako bi se razbilo palestinsko političko jedinstvo. A onda se genijalni plan sijanja razdora u neprijateljske redove oteo kontroli i doveo do tragedije stravičnih razmjera. Koliko stravičnih?
Godine 2003. "izraelske su vlasti odlučile potpuno iscrpiti Gazu, već tada okruženu visokim zidovima, stražarskim tornjevima i mitraljeskim gnijezdima. Više od dva milijuna stanovnika Gaze, područja velikog poput općine Bovec, preko noći se našlo u najvećem otvorenom zatvoru na svijetu. Za ljude koji su već prije živjeli u krajnje teškim uvjetima, započela je velika kalvarija.“
Prije dvadeset i tri godine situacija je, dakle, bila dramatična, a svijet je za nju bio većinski nezainteresiran. Kako je danas, znati i sami. Sve se promijenilo, naravno, na gore, samo je ravnodušnost svijeta ostala ista, jer su neki novi ratovi s naslovnih stranica otpuhali strahote u Gazi.
Boštjan Videmšek ne miri se sa šutnjom, nego uporno podsjeća na uznemirujuću činjenicu kako su svi ratovi kojima je iz prve ruke svjedočio i o njima pisao, i dalje otvorene rane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....