StoryEditorOCM
KnjiževnostLIBROFILIJA

‘Tuzlanski stenogrami‘ Semezdina Mehmedinovića knjiga je o dvije povijesti koje se prepleću

Piše Ivica Ivanišević
12. studenog 2026. - 11:35
Semezdin MehmedinovićSelvedin Avdić/
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu
image

Semezdin Mehmedinović: "Tuzlanski stenogrami" (V.B.Z., Zagreb)

Semezdin Mehmedinović u samo je deset mjeseci objavio četiri knjige, iako je, tehnički gledano, napisao tek dvije, „Mali roman o tišini“ i „Kuću za pisanje“. Libar pod naslovom „Rat je bio budistički samostan“ priredio je od tekstova koji su u zadnjih tridesetak godina bili posijani po različitoj periodici, a friške „Tuzlanske stenograme“ je izdiktirao.

Ovako okolnosti toga (iznuđenog) izbora obrazlaže već na prvoj stranici svoje friške knjige (koja neće takvom, dakle, svježom, zadugo ostati, jer autor nesmanjenom žestinom nastavlja ložiti svoju književnu visoku peć):

„Ostario sam i moja potreba za sagovornikom biva sve veća. Istina je da me razgovor odmara. U nedostatku drugih, razgovaram sa samim sobom. Doskora za te potrebe služio sam se prstima i u kompjuter unosio svoje rečenice. Ali, odskora imam problem s artritisom, tako da je rad rukama na tastaturi postao zahtjevan. A, to je razlog da sam nabavio softver koji se pokazao prilično solidnim. U mikrofon izgovaram rečenice.

One bivaju snimljene, i nakon toga transkribirane u tekst. Ali, tekst u kojem je minimum grešaka, interpunkcija se pojavljuje na pravim mjestima, tako da ispravke nisu zahtjevne.“

image

Semezdin Mehmedinović

Selvedin Avdić/

Nažalost, artritis nije njegova jedina muka. Već dulje vrijeme on se nosi s ozbiljnim zdravstvenim tegobama, što ga je primoralo na isposnički život u nekoj vrsti izolacije. Iz Sarajeva se preselio u rodnu Tuzlu, vrijeme ispunjava pisanjem/diktiranjem i povremenim druženjima s rijetkim posjetiocima. A bilježi/izgovara kratke tekstove koji su zaokupljeni njegovim trajnim, mogli bismo komotno reći opsesivnim temama kao što su sjećanje, zaborav, identitet, (ne)pripadnost, obiteljski odnosi... i to uvijek u nekoj vrsti dijaloga s piscima ili, šire gledano, umjetnicima koji su mu važni.

Uzmak u zavičaj ispostavio se, na koncu, kao neka vrsta putovanja u povijest, i privatnu i gradsku, pa se „Stenogrami“ mogu čitati i kao knjiga o Tuzli i kao libar o Semezdinu i nekoliko naraštaja Mehmedinovića. Očekivano, te su se dvije historije stalno dodirivale i prepletale, a neke od priča koje autor evocira kao, što je, primjerice, ona koja je spojila braću Selimović s autorovim stricem i djedom, mogle bi se – pa i trebala – raspisati do opsega romana.

Naime, slavni pisac Meša imao je dva brata, starijeg Šefkiju i mlađeg Teufika zvanog Buđoni. Prvorođeni je 1944. godine strijeljan zbog navodne izdaje partizanskog morala, jer je iz skladišta GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) neovlašteno uzeo stol, stolicu i krevet da bi imao kako dočekati svoju suprugu, preživjelu logorašicu.

Najmlađi brat bio je visoko pozicionirani kadar OZNE, ali nije mrdnuo ni malim prstom da bi spasio Šefkiju. Tu će strašnu obiteljsku dramu Meša pretvoriti u poticaj i dramsku kičmu za svoj slavni roman „Derviš i smrt“.

image

Semezdin Mehmedinović

Selvedin Avdić/

Izvorni Buđoni, sovjetski maršal Semjon Mihajlovič, bio je zapovjednik Crvene konjice. On navodno nije bio bogzna kakav strateg, ali su mu zato svi, pa i najveći neprijatelji, priznavali iznimnu hrabrost. Onaj tko je Teufika prvi nazvao njegovim prezimenom bio je, po svemu sudeći, cinični šaljivdžija, jer je najmlađi Selimović bio beskrupulozni karijerist koji je unesrećio mnoge nevine ljude (neke je i osobno smaknuo). Vrlo brzo on će dogurati do položaja pomoćnika ministra pravosuđa da bi na koncu i sâm zaglavio u zeničkom zatvoru.

Na dugome popisu Buđonijevih žrtava našao se i Semezdinov stric Irfan kojemu je napakirao šest godina robije na Golom otoku, premda nesretnik ruski, informbiroovski luk nije ni jeo ni mirisao. Njemu je jedini grijeh bila veza s djevojkom u koju se zagledao tuzlanski gospodar života i smrti, Teufik. Zbog toga je autorov djed Junuz svojedobno proglasio embargo na knjige Meše Selimovića.

Kad mu je unuk objasnio da će dobiti jedinicu ne pročita li „Derviša i smrt“, on mu je ovako odgovorio: „Ako zbog te jedinice nikad ne završiš školu, ja ću biti sretan.“

image

Semezdin Mehmedinović

Selvedin Avdić/

„Tuzlanski stenogrami“, posve u skladu s tradicijom podneblja u kojemu su nastali, pravi su rudnik dojmljivih bilješki, moćnih proznih krokija i pronicljivih mikro-eseja u kojima autor, željan sugovornika, nenametljivo, diskretno i obzirno stupa u dijalog sa svojim čitateljima, otvarajući delikatna pitanja koja nadilaze samo jednu egzistenciju i jednu sredinu, jer se jednako tiču svakoga od nas čak i kad nam se, na prvi pogled, može činiti da tematiziraju nama daleka, nesukladna i strana iskustva.

Požurite po svoj primjerak, jer nimalo ne sumnjam da će nas autor već za koji mjesec, ako ne i tjedan, obradovati novim librom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2026 16:37