Kod nas se marljivost općenito – a u kulturi posebno! – doživljava kao neka vrsta uznemirujuće anomalije koju treba obuzdavati, jer nisu to čista posla ako umjetnik, koji bi trebao biti zauzet pitanjima vječnosti, svakoga dana radi kao navijen, kao da mu je svaki dan zadnji. Osoba kojoj se omaknu dvije knjige u jednoj godini, mora računati se time da će se do iznemoglosti morati ispričavati onima koje je njezina produktivnost uzrujala: „Ne znam kako se to dogodilo, valjda nismo pazili, oprostite, neće se ponoviti.“
Đurđica Čilić u zadnjih je nekoliko tjedana objavila čak tri nova naslova, a uskoro će i četvrti, što je čini nedodirljivom šampionkom u niši književne stahanovštine. Zbog toga će se do kraja života u svakom intervjuu uvijek iznova morati opravdavati i ponavljati kako svojom produktivnošću nije nikoga htjela uvrijediti. I premda je njezin crimen neoprostiv, u svoju obranu može barem pokušati kazati kako je ona čeljade s najmanje tri karijere (a možda i četiri, ali o tome ćemo malo poslije). Sveučilišna je profesorica, prevoditeljica i spisateljica, pa ne bi trebalo čuditi, barem ne previše, što je u sva tri svojstva i zanimanja ovih dana iskoračila na naše književno tržište.
Prvo je u nakladi V.B.Z.-a izašla njezina antologija poljske poezije 20. i 21. stoljeća pod naslovom „Drugog kraja svijeta neće biti“, potom je Durieux objavio njezinu knjigu polonističkih studija „Radost tumačenja“, a onda je, opet u nakladi V.B.Z-a, na red došla i zbirka priča „Vidimo se na papiru“. Vrlo brzo toj će se hrpici friških naslova pridružiti i libar pod naslovom „Antidnevnik“, koji izlazi u dijarističkoj ediciji koju za Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović.
Zbirka priča o kojoj će ovdje biti riječ, to je samo uvjetno. Da, radi se o pretežno kratkim proznim zapisima, ali oni bi se komotno mogli čitati i kao dnevničke natuknice, među njima ima i nekoliko prerušenih eseja, našlo se mjesta i za jedan filmski sinopsis, a sve zajedno opasno sliči rahlom romanu.
Prvih nekoliko redaka prve priče možda nisu pismo o namjerama, ali jesu jasna slutnja autorskih ambicija: „Kad se iz nebodera netko odseli, na drugu adresu ili u smrt, cijeli se život te osobe izvrne kao džep pred oči susjedstva. Malo što može – tako grubo i dirljivo istovremeno – sažeti ljudsko bivanje onako kao takozvani krupni otpad što ga novi stanari iznesu iz doma onog tko je otišao. Krupni otpad, a zapravo kusur od života.“
Autorica sabotira smrt, pa sama izvrće džep života otkrivajući čitateljstvu ne krupni otpad nego sitan inventar svakodnevice, puno malih, usputnih i nepretencioznih epizoda koje bi progutao zaborav da nisu ostale zabilježene na papiru. U ovoj knjizi sve je u paru: ona pripovijeda o dva vremena (djetinjstvu i zrelosti), dva grada (Vitezu i Zagrebu), roditeljima (pokojnoj majci i živom, ali onemoćalom ocu), djeci (ima ih dvoje), dvije Hrvatske (raskoljene podjelom na Nas i Njih), čak i o dva pjevača koja imaju iste inicijale M.P., istu dob i poetiku.
Ponekad ti se mora učiniti kako postoje i dvije autorice. Đurđica, naime, piše mekom, blagom rukom, potpuno na visini svog imena, ali katkad postane Džiju-džica koja o suvremenosti progovara hrabrije i preciznije od ikoga na našoj književnoj sceni. Toga dvojstva itekako je svjesna, pa o svojim pričama govori kao o „mojim i nemojim, viteškim i kukavičkim, iskreno lažljivim.“ No tek što ti se učini da je podlegla napasti prepuštanja gorčini, ona se vraća na tvorničke postavke koje uključuju nepokolebljivu vjeru, doduše, ne u Boga, nego u ljude.
Za razliku od rezignirane većine koja se od surovosti vremena brani ispovijedanjem mizantropije, ona dosljedno, mišlju i djelom, brani tvrdnju kako je na svijetu preostalo dovoljno i dobrote i ljepote, samo treba otvoriti oči i još ponešto. Da me u to pokušava uvjeriti osoba s manje talenta, hladno bih je ignorirao, ali Čilićka ga ima u vrlo ozbiljnim količinama.
Integralni sastojak ovoga libra jest i sinopsis filma, koji je sastavila u paru sa svojim životnim partnerom. Na HAVC-ovom natječaju ta je skica uljudno odbijena, a ništa poticajnija nisu bili ni mišljenja još dvojice prvih čitatelja rukopisa, jednog filmskog redatelja i jednog producenta.
To je autoricu primjetno demoraliziralo, pa evo joj, za utjehu, i trećeg mišljenja: ja bih taj film volio vidjeti! A volio bih ga vidjeti jer ima tri-četiri pripovjedna rukavca koji se prepliću, njezine likove mogu ili voljeti ili prezirati, ali prema njima ne mogu biti ravnodušan, puno je prostora za komediju, nazire se, bogami, i tragedija, a sve zajedno govori ponešto, ustvari pomnogo, o nama danas. Uostalom, i red bi bio da se autorica, nakon četiri knjige, pozabavi prvim filmom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....