Krste Juras pisao je antologijske stihove, crtao nepotopive brodove i stvorio našu predodžbu o Dalmaciji

Zvoni mobitel, na ekranu piše: Krste Juras. Pritišćem botun i ispaljujem gromko: „Blažene uši!“ Pretpostavljam da je stari meštar konačno utanačio datum promocije svoje knjige „Izborane pjesme“, koju je objavio još prije deset mjeseci, pa me želi obavijestiti. A glas s druge strane kaže: „Nije tata. On je sinoć umro. Ja sam mu sin, pa sad redom zovem njegove prijatelje.“

Onda ja šutim, što od sramote, jer sam veseljački zagalamio, a što od žalosti, pa sin spašava stvar i govori mi od čega je otac umro. Uspijevam zapamtiti samo ono najvažnije, da se nije patio, a sve ostalo kao da prolazi mimo mene. Umjesto živa glasa potresenog sina, ja čujem Krstu kako mi kazuje stihove iz pjesme „Valjalo bi umrit“, tipične jurasovske u kojoj se vedrina i žalost ne sudaraju nego prepliću, kao da nam želi poručiti kako život nije ni čaša vode ni pehar vina, nego žmul bevande. Možda nije puno, ali, bogami, nije ni za bacit.

Krste Juras imao je veliku sreću, ali istodobno i veliku nesreću da se rano otisnuo u estradne vode. Prvu pjesmu uglazbio mu je Zvonko Špišić, a otpjevala Višnja Korbar na Zagrebačkom festivalu još davne 1974. godine. Prvu zbirku poezije pod naslovom „Balada o tekstopiscu“ objavio je tek osam godina kasnije i to kod malog, provincijskog nakladnika (NIŠRO Varaždin).

Sedamdesete i osamdesete bile su njegovo zlatno doba. Za rukav su ga potezali skladatelji iz skoro svih mogućih glazbenih niša, oni koji su pisali pjesme za klape, šlageraše, šansonjere, čak i rockere. I to ne bilo koji skladatelji, nego autori iz prvog ešalona, u širokom rasponu od Dušana Šarca i Ibrice Jusića do Zdenka Runjića i Rajka Dujmića. Uglazbljenih pjesma do 2008. godine skupilo se oko 250, malo koja prošla je ispod radara masovne publike, a neke su stekle (i do danas zadržale!) kultni status.

Teško da se na ovim prostorima u zadnjih nekoliko desetljeća itko vjenčao ili proslavio rođendan, a da tu prigodu nije ozvučio prvi brk juga Mišo Kovač izvodeći Krstinu „Dalmaciju u mom oku“. Ta pjesma odavno uživa status, doduše neslužbene, himne našeg podneblja, a jedan je drugi Jurasov uradak to i službeno postao. Odlukom gradske uprave, „Šibenska balada“ 2016. godine proglašena je svečanom pjesmom Krstina rodnog grada.

Njegovi estradni uspjesi i popularnost koju je uživao ponajprije kod slušatelja, a tek potom kod čitatelja, vukli su za sobom jednu manje ugodnu posljedicu. Naš književni establishment nema svoju ovlaštenu središnjicu, čuvara cehovskog pečata niti glasnogovornika, pa Krstu nitko službeno nije proglasio manje važnim autorom i onda tu estetsku presudu ovjerio žigom, ali nije ni trebao. Dovoljno je bilo preskakati ga kad se sastavljaju izbori i antologije, zbijati ga u fusnote i raspršivati u digresije. A samo zato što je, u inat književnim vestalkama, sagriješio bludno i odao se estradi. Tko je vidio da pjesniku oduševljeno plješće cijeli stadion? Da ga je publika manje voljela, književna policija do njega bi više držala.

Činjenica što Jurasu poezija nije bila karijerni izbor nego neka vrsta dopunskog zanimanja – jer je njegove račune plaćao ponajprije posao brodograđevnog inženjera svjetske reputacije – dodatno mu je otežala afirmaciju. Ma vidi, bogati, on je doktor znanosti, crta ratne brodove za domaću i strane vojske, još je i direktor Brodarskog instituta, a sad se hoće gurati među nas, sirotinju sa samo jednim i to nenaplativim zanimanjem, jer naše pjesme nitko ne pjeva! I tako je Krsto ostao na margini našega književnog života.

 

 

Luka Gerlanc/cropix/Cropix

Nikad ga nisam čuo da se žali, ali se, evo, žalim ja. I nije mi prvi put. U više prilika pisao sam o njegovoj poeziji i nikad nisam propustio notirati činjenicu kako mu je književni establishment ostao dužan. No, što su propustili učiniti krojači naše kulturne politike, obilato je nadoknadila publika. I to s dobrim razlogom koji nadilazi granice književnosti. Godine 2018., u pogovoru knjizi pod naslovom „Samo moru virujen“, u kojoj su sabrane njegove ponajbolje uglazbljene pjesme, napisao sam, među ostalim, i sljedeće:

„Bez Jurasova udjela, naša predodžba o Dalmaciji bila bi kudikamo siromašnija. I pritom je savršeno svejedno jeste li i sami rođeni na sunčanome jugu ili stotinama kilometara sjevernije: simbolički imaginarij što ga dugujemo njegovoj lirici jednako baštinimo i jedni i drugi, i domoroci i sezonski dotepenci. Naime, Jurasova Dalmacija svakome je čitatelju izgubljeni zavičaj, mitski prostor topline i ljepote koji je manje zemljopisna, a više emocionalna činjenica. Svojim stihovima on, međutim, ne obnavlja ljupku sliku predjela i ljudi što ga napučuju, podilazeći operetnom sentimentu grintavih nostalgičara. Njegove pjesme prije se mogu čitati kao svojevrsna kronika nestajanja jednoga svijeta i njegovih vrijednosti, elegični dnevnik uzmicanja i nevoljke predaje pred grubostima novoga, bezdušnijeg doba.

 

 

Niksa Stipanicev/Cropix

Upravo stoga, Juras izmiče svođenju samo na pisca dalmatinskog ili, šire, mediteranskog timbra i inspiracije. Prije i poslije svega, on pisanjem pokušava saldirati vrlo osobni račun hrvanja sa svijetom i vremenom. Sjajna je stvar što se i svi mi, iz publike – na književnoj soareji, u koncertnoj dvorani ili u konobi – možemo očešati o njegovo emocionalno knjigovodstvo i uz Jurasovu pomoć svesti osobni račun.“

Od noći s petka na subotu svi naši računi siromašniji su za jednu važnu stavku. Veličinu tog gubitka zorno će vam predočiti ovome tekstu priloženi stihovi iz zbirke pod naslovom „Izborane pjesme“. Autor ih je okupio u zaključenom dijelu libra koji je naslovio „Umrlice“ i posvetio Ivi Brešanu i njegovim junacima.