Trećega dana 19. Pričigin preselio se u Hrvatski dom, gdje je publika ovacijama ispratila sudionike obaju programa. Počelo je posebno: pod vodstvom književnika Andrije Škare svoje su priče pod zajedničkim naslovom "Život je (s)lijep" pripovijedali Mirjana Mrkela, Ivan Tokić, Vinko Brešković, Ivana Mitar i Vojin Perić. A da bi publika bar privremeno dobila dojam kako je živjeti u onome što videći smatraju mrakom, svoje su priče ispripovijedali uz ugašena svjetla.
Spisateljica Mirjana Mrkela iz Zadra pričala je kako je pisala slikovnicu o kozjim papcima, a da nije znala ni kako izgledaju papci. Inspiracija su joj bile predaje o vilama s magarećim nogama, koje je zamijenila onim kozjim. Njezina vila iz priče zbog tih je papaka invalidna osoba, pa na taj način i djeci približava svijet osoba s invaliditetom. Uostalom, kaže, riječ papak u raznim je kontekstima prihvaćena u jeziku, pa i kao karakterna osobina.
Kad ženska osoba prati u muški wc
Ivan Tokić, splitski aktivist za prava slijepih i slabovidnih, kaže da živjeti sljepoću ne mora uvijek biti teško, ali često može biti smiješno, recimo kad vas ženska osoba prati do muškog WC-a. Njegova je priča bila ispunjena anegdotama o nesporazumima izazvanim pogrešno napisanim dokumentima, a preporučio je svima da zapošljavaju osobe s invaliditetom, ako ni zbog čega drugog, onda zato što uz njih život može biti zabavniji i zanimljiviji.
Brački književnik Vinko Brešković ispričao je svoju životnu priču, s tri braka i troje djece. Bavio se raznim poslovima ne obraćajući pažnju na život koji je tekao oko njega, u potjeri za zaradom. Tek naknadno počeo je gubiti vid, koji mu je rapidno padao, kako kaže, "kao i moj drugi brak".
Progledao kad je oslijepio
Sljepoća mu je, međutim, donijela mir i ponovni susret s nekadašnjom sinovljevom razrednicom, sadašnjom suprugom s kojom je dobio i sina. Život mu je dobio potpuno novi smisao uz uređaj za slušanje knjiga i tada sve se okrenulo, uključujući pisanje – objavio je tri knjige i brojne kolumne – i brigu o obitelji. Supruga Lucija voli mu reći "najlakše se izvlačiti da si slijep". A zapravo je, kako kaže, "progledao kad je oslijepio".
Pravnica Ivana Mitar kaže da je njezin život jedna velika komedija, u kojoj stalno ratuje s ogledalima u kojima vidi svoje obrise. Ima problema i s autobusima, jer zbog samouvjerenosti često ulazi u krive, što se zna pretvoriti u pravu pustolovinu. Posebno kad umjesto obavijesti o stanicama sluša kakvu knjigu. Rugajući se sama sebi da je "smotana", ispričala je o problemima s pomagalima poput očne proteze, koju joj je jednom prilikom zamalo pojeo njezin pas.
‘Ne bojim se svoje, plašim se vaše‘
Posljednji je nastupio Vojin Perić, vrsni glumac koji kaže "ne bojim se svoje sljepoće, ali plašim se vaše". U sklopu priče odigrao je nekoliko duhovitih, ali i emotivnih minijatura iz svojih predstava u kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život, kao i susreta s videćim osobama koje često teško mogu pojmiti kakav je život bez vida. A, kao što je rekao, "mrak ne postoji za nekoga tko je potpuno slijep".
Drugi program u istom prostoru bio je posvećen doseljenicima u Hrvatsku sa raznih strana svijeta. Uz moderatoricu, prevoditeljicu Kseniju Banović i pod naslovom "Još bolje vas našli" pripovijedali su na hrvatskom jeziku znanstvenica i jedriličarka Li Jinglun (Kina), vizažistica Betlehem Pajač (Etiopija), konzultant Michael Freer (V. Britanija), sveučilišna profesorica Zaloa Sanchez Varela (Španjolska), prevoditelj Nawar Ghanim Murad Murad (Irak) i politički azilant, aktivist i student prava Semih Adiguzel (Turska).
"Splićanka" Jinglun prisjetila se kako je njezin muž (Vedran Buble) svojedobno na Pričiginu sve nasmijao pričom o životu s Kineskinjom, pa je sada vrijeme za "njezinu stranu" komedije o životu u Hrvatskoj, u usporedbi sa zemljom koja ima najbrže vlakove, dronove koji dostavljaju hranu i automobile koji se sami parkiraju.
‘Moja je majka brzo sve shvatila...‘
A u Splitu njezin muž parkira pomičući kontejner, dok ona kao magistrica molekularne biologije čisti katamaran i pere WC, ili živi "američki san na dalmatinski način". Šokirana je bila i vožnjom u Splitu, koja je za nju kao film strave, ali i gramatikom. Ali zato je njezina majka brzo sve shvatila kad je prvi put došla u Split i na Zapadnoj obali, u siječnju u kratkim rukavima, tri sata pila kavu i gledala u more.
Etiopljanka Betlehem Pajač svoju je šestmilijunsku Adis Abebu 2023. zamijenila Svetim Ivanom Zelinom, i to zbog ljubavi, i najviše zbrke izazivale su joj razlike između standardnog hrvatskog i prigorskog dijalekta, premda dolazi iz zemlje u kojoj postoje 83 jezika. Ono, pak, što povezuje Hrvatsku i Etiopiju jest kava, čak su i rituali u kulturi kave slični, jer je pijenje kave i druženje i okupljanje obitelji, sve do sklapanja poslova. Nailazi, jasno, i na kulturne razlike, no očito je – kaže – život u Hrvatskoj bio njezina sudbina.
Počeo je s gradnjom kuće bez papira
Iz Kaštel Starog stigao je Britanac Michael Freer, koji je u Hrvatskoj od 2015. i prepustio je publici da odluči koliko je postao Dalmatinac. Svih ovih godina doista se potrudio. Počelo je gradnjom kuće bez papira na zemlji koja "nije 1/1", pa je odlučio imati OPG i kupio dvije koze, i svi oko njega znali su sve o gradnji i kozama, obilazio je Pevex, našao susjeda s jarcem... Konačno priznanje statusa Dalmatinca došlo je s kućom u Kaštelima, "najboljem mjestu u Hrvatskoj".
Zaloa Sanchez Varela, pomorkinja je iz Bilbaa, danas docentica na splitskom Pomorskom fakultetu i po izboru studenata najbolje ocijenjena profesorica na tom fakultetu. I ona je došla u Split radi ljubavi, i to prema pomorcu, koja još uvijek traje. Učila je jezik i u školi i uz svekrvu, s uobičajenim zbrkama oko dijalekta i standarda. Svjesna je razlika između Dalmacije i Baskije, i ako se na nešto teško naviknula, to je česti nedostatak ljubaznosti.
Liječnika tražio u Ministarstvu financija
Iračanin Nawar Ghanim Murad Murad došao je u Zagreb studirati lingvistiku, jedini je hrvatski pripadnik etničke skupine Jezida, a danas je prevoditelj i turistički vodič. Prisjetio se birokracije, procesa sređivanja dokumenata, uz čuveno "nedostaje vam jedan papir", i potrage za obiteljskim liječnikom koja se pretvorila u šetnju od ureda do ureda, sve uz nepoznavanje hrvatskog jezika, pa nije bilo ni čudo što je liječnika tražio u – Ministarstvu financija.
Semih Adiguzel, pak, Hrvatsku je upoznao preko programa Erasmus, a onda je ostao jer mu nije bio dozvoljen povratak u Tursku, te je dobio status azilanta. Danas, među ostalim, vodi podcast Preko svih granica i već sedam godina nije odradio nijedan posao na šalteru "zbog trauma iz prošlosti", radije sve obavlja online.
Vaš susjed i prijatelj
Prema njegovim riječima, nakon dolaska u Hrvatsku odlučio je „sebi zagorčati život", pa je počeo studirati pravo. Da bi se uzdržavao, prvo je – očekivano – radio u kebabdžinici. Voli raditi na integraciji, koju smatra dvosmjernim procesom, zbog čega surađuje na izgradnji mostova među ljudima. Ili, njegovim riječima, "ne želim biti Semih azilant i migrant, želim biti Semih vaš susjed i prijatelj".
U završnoj večeri 19. Pričigina, večeras, publika i pripovjedači opet će napuniti Amfiteatar Doma mladih, uz svojevrsne "domaće strance", ljude koji su se preselili unutar Hrvatske i time pridonijeli sredini u koju su došli. Kroz temu "Naše malo misto" moderatorica Sanja Mikleušević Pavić vodit će pripovjedače Brankicu Borović, Mirka Galića, Ivana Malića, Hrvoja Matejčića i Mirnu Sporiš.
A za kraj još jedan solo program: popularnog glumca Gorana Navojca na pozornici Amfiteatra ugostit će TV novinarka Morana Kasapović.
No, nije gotovo kad je gotovo, nego kad djeca kažu da je gotovo. Zato će se u pripovijedanju u subotu, 21. ožujka, u knjižnici Dalmatina Gradske knjižnice Marka Marulića na Dječjem Pričiginu još jednom okušati najmlađi, učenici dalmatinskih škola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....