Legenda horora ove Noći vještica dobiva zvijezdu na Šetalištu slavnih: proganjao je generacije i priuštio im noćne more

Konsenzus među fanovima horora plasira “Stravu u Ulici brijestova 2: Freddyjeva osveta” (“A Nightmare On Elm Street 2: Freddy’s Revenge”, 1985.) na samo začelje legendarnog nadnaravnog slasher serijala s petim i šestim dijelom, ako ne i na zadnje mjesto.

No, jedan od najmanje voljenih filmova o ikoničkom negativcu Freddyju Krugeru (Robert Englund) ustvari je među boljima, a svakako najmračniji i najsubverzivniji. Na ponovno, obljetničarsko gledanje, koje se poklapa s cementiranjem Englundove zvijezde na Šetalištu slavnih, “Freddyjeva osveta” mogla bi se pozicionirati odmah nadomak gornjeg doma serijala, gdje caruju prvi, treći (“Ratnici snova”) i sedmi film (“Nova strava Wesa Cravena”).

Fanovi ne vole “A Nightmare On Elm Street 2” zato što je drukčiji u odnosu na ostale filmove, a baš mu to daje čar i posebnost. Za početak, ovo je jedini film iz serijala (rijetkost i za slasher horore općenito) s muškim protagonistom umjesto “kraljice vriska” ili “posljednje djevojke”, Jessejem u tumačenju Marka Pattona.

Heroina/glavni lik u borbi protiv Krugera u svakom drugom nastavku bi bila Jessejeva (nesuđena) djevojka Lisa koju utjelovljuje Kim Myers, nevjerojatno nalik mladoj Meryl Streep. Lisa to nakratko postaje tek pred kraj filma, kad redatelj Jack Sholder (“Alone In The Dark”, “The Hidden”) orkestrira nešto najbliže što ćemo ikad doći imaginarnom okršaju Freddyja i Meryl, kao da već nije dovoljno što “Streep” gledamo u hororu, ali Jesse u totalu preuzima žensku ulogu.

Jednako tako, Kruger je još uvijek strašan u “Freddy’s Revenge”, čisto zlo, a ne demon sna sklon crnom humoru, u što se pretvorio do četvrtog dijela (najbliže “one-lineru” došao je izjavom “Ti imaš tijelo, ja imam mozak!”).  Priča zadržava centralni motiv Krugerova proganjanja u snovima, gdje se smrt njegovih žrtava odražava i na javi, no biva nadopunjena elementima horora o ukletoj kući i opsjednutosti. U prvom planu je tinejdžer Jesse nakon što se s obitelji uselio u kuću gdje je u prethodnom filmu živjela Nancy (“Kako misliš da smo dobili ovo mjesto za tako razumnu cijenu?”, pita ga otac).

Baš kao i Nancy prije njega, tako će i Jesseja početi proganjati Freddy i uvlačiti mu se u sve čudnije snove koji se odvijaju na skliskoj granici između sanjanja i budnosti, za razliku od “Crnog telefona 2”. Gledatelj nije uvijek siguran sanja li Jesse ili je budan, a prijatelj Ron (Robert Rusler) dobacit će mu u jednoj sceni “Slatko sanjaj, kompa”, nesvjestan da ga čeka gorka noćna mora kad sklopi oči.

Film se otvara snom, košmarno impresivnom i vrlo kreativnom uvodnom scenom sa žutim školskim busom koji projuri pokraj stanica i poprima prijeteći izgled kao onaj kamion iz pakla u “Dvoboju” dok nastavlja voziti preko pustinje do samoga kraja svijeta, zaustavljajući se tek kad se tlo oko njega uruši i potom održavajući ravnotežu na posljednjoj nakupini stijena. Međutim, Kruger ne staje samo na košmarima, on opsjeda tijelo nesretnog tinejdžera kako bi ga preuzeo i preko njega ubijao na javi (“Ti i ja imamo specijalnog posla!”).

Kad Freddy umori Jessejeva sadističkog profesora tjelesnog odgoja koji posjećuje gay barove (Marshall Bell), i to tako što ga nagoga izbičuje mokrim ručnicima pod tušem, Krugerova rukavica s kandžolikim britvama nađe se u mladićevoj ruci. “Strava u Ulici brijestova 2” je drukčija od svega u matičnom serijalu (i šire) već po tom homoerotskom gay podtekstu i pretapanju žrtve i ubojice, zasigurno bivajući inspirativna Alexanderu Aji za “Krvavu romansu”.

Usto, “Freddy’s Revenge” mogao bi se vezati u “double bill” s kontroverznim Friedkinovim filmom “Cruising” kojim je možda djelomično i nadahnut (u spomenutom baru, gdje Jesse uleti kad se probudi iz noćne more i sretne profesora, samo što ne visi Al Pacino).

Susreti Jesseja i Krugera povremeno frcnu seksualnom tenzijom, a motiv posjednuća i strahovanja od demona snova (“On živi od tvog straha”) kao da su alegorija za potisnutu (homo)seksualnost mladića konfliktiranog iznutra, koja se boji izići napolje, napraviti “coming out” u vremenu kad to nije bilo popularno, već “demonizirano”.  Sredinom osamdesetih AIDS je bio na vrhuncu (“Muha” je “body-horrorski” odraz straha od side), sa njim i tzv. “gay panika”, tako da su mnogi muškarci, uključujući i mladiće poput Jesseja u “Nightmare On Elm Street 2”, skrivali seksualni identitet.

Rečenice “Nešto pokušava ući u mene” i “On je u meni i želi me ponovno preuzeti” čitaju se između redaka u “Freddyjevoj osveti”, uparene scenama kad Jesse pobjegne usred maženja s Lisom i ode kod Rona. Ključna scena “Strave u Ulici brijestova 2”, punokrvni cronenbergovski tjelesni horor, događa se u sobi kod Rona. Freddy izlazi iz Jessejeva prsišta poput Aliena, izgledajući kao da se (pre)porodio iz sna. Slatko sanjaj, kompa?