Barni je bio jedan od naših najvećih pisaca. Tko to dovodi u pitanje, idiot je. Čak ni u ovakvoj Hrvatskoj nema takvih

Ako je sretan, čovjek za života stekne nekoliko pravih prijatelja za koje vjeruje da ih je izabrao po kriteriju bliskosti, da ne kažem baš srodnosti, iako se na koncu ispostavi da su oni, ustvari, posve različiti ljudi od njega. Ništa neobično, jer prijatelji nisu zrcala u kojima ćemo tražiti vlastiti odraz, trebamo ih da bi nas dopunili, da bi nam dali ono što nemamo.

Umro je poznati književnik i novinar Renato Baretić

Čim sam upoznao Renata Baretića, a to se dogodilo prije ohoho godina, možda 34 ili čak 35, bio sam čvrsto uvjeren da u osobi toga mladog zagrebačkog dopisnika "Nedjeljne Dalmacije“ vidim vlastitu repliku. Kao da smo izašli s iste proizvodne linije, kao da nas je netko izlio iz istog kalupa. Ne govorim, naravno, o fizičkoj sličnosti, nego o duhovnoj bliskosti. Već na prvoj kavi, tek što smo sjeli i naručili, shvatili smo da se, ustvari, ne trebamo upoznavati, jer se savršeno razumijemo.

Tko god vam kaže da je humor univerzalni jezik koji brzo i s lakoćom povezuje ljude, nemojte mu vjerovati. Humor, osobito onaj rubni, koji naginje crnilu i iskušava norme društveno prihvatljivog ponašanja, uvijek počiva na nekoj vrsti konsenzusa između sugovornika. A do te vrste suglasja nije uvijek lako doći, naprotiv. Barni i ja se nismo trebali ispipavati kako tko diše i što o čemu misli, na prvu smo kliknuli, reklo bi se u magazinima za tinejdžere, ako takvi još postoje. Mislim magazini, a ne tinejdžeri. Iz kafića smo izašli kao stari prijatelji koji se, doduše, nikada prije nisu sreli.

Neusporedivi mikrosvemiri

Ta bliskost fascinirala me to više jer smo dolazili iz neusporedivih mikrosvemira. Meni je kao korijenskom Splićaninu svijet bio ravna ploča na čijim su krajevima Varoš i Lučac. Njegov je, pak, otac, gospon Albert, bio porijeklom iz okolice Novog Vinodolskog, ali Zagrepčanin do srži. Kad ga je jednom prilikom Barni vozio Splitom, iz auta mu je pokazao osnovnu školu koju je njegova kćer pohađala.

Na pročelju te osmoljetke, kao, uostalom, i bilo koje druge obrazovne ustanove u Splitu i okolici, kočio se veliki Hajdukov grb i neki popularni slogan, možda baš onaj čuveni "I pape i dida bili su Torcida“. "Ispiši ju!“, hladno je procijedio gospon Albert, pravovjerni dinamovac. Njegova mama Olga bila je, pak, iz Brezove Gore, sela između Maclja i Trakošćana, što je meni bilo dovoljno da ga cijeloga života kvalificiram kao trakošćanskog kmeta.

Barnijev materinski jezik bio je, dakle, subdijalekt najzakučastijeg hrvatskog govora, onoga bednjanskog. Raskorak između jezika "za po doma“ i književnog standarda vjerojatno je presudno utjecao na to da se kao pisac igra sa svim vrstama parlatine. I kao što mu tisuću postojećih otoka nisu bili dovoljni, pa je izmaštao tisuću i prvi, Trećić, tako mu ni stotine naših malih ili malo većih jezika nisu bile dostatne, pa je stvorio, novi, trećićanski, zapravo tretjitjonski.

Životni izbori

Osim porijekla, dijelili su nas i životni odnosno profesionalni izbori. Već u dvadeset i prvoj godini napustio je obiteljski dom, otišao u podstanare, pokušavajući održavati paralel-slalom između studija komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu i rada u "Večernjem listu“. U tom je smislu bio generacijska iznimka.

Većina nas koji smo osjećali svrbež u prstima, igrali smo se novinarstva u omladinskim listovima. Tjedna ili još rjeđa dinamika njihova izlaženja (sjećam se da je između objavljivanja dva broja splitske "Omladinske iskre“ jednom prilikom prošlo čak devet mjeseci) dopuštali su nam da prema pisanju razvijemo hobistički, a ne najamnički odnos. Osim toga, ili prije svega, tamo si već kao mlađi punoljetnik mogao dobiti kolumnu ili priliku da radiš velike priče za naslovnicu, bez da te prije toga netko mjesecima ili godinama tjera pisati vijestice. Barniju su, međutim, trebali stalni prihodi jer se sam izdržavao, pa se opredijelio za crnčenje u "Večernjaku“.

Za gradske rubrike bilo kojih novina običava se reći kako su one škole novinarstva. Možda djelomice i jesu, ali su ponajprije inkubatori frustracija, jer se već prvoga dana uočene razlike između talenata kojima su pripravnici blagoslovljeni (ili nisu) uredno i predugo ignoriraju.

Cure i momci za koje je i slijepcu jasno kako imaju potencijal izvršavati najsloženije zadatke, trate vrijeme i drobe svoje živce slušajući kako im sredovječni urednici koji su to postali jer više nisu bili kadri pisati (ako su to ikada i mogli) daju da drljaju kratke izvještaje s događaja koji ne zanimaju nikoga osim tehničkih urednika, jer im služe da bi začepili rupe na stranicama.

Iz Splita stigla prva narudžba

Tko zna koliko bi se Barni patio na dnu hranidbenog lanca velikog pogona dnevnog lista da Kruno Kljaković, tadašnji urednik "Nedjeljne Dalmacije“, nije nazvao svog kolumnistu Ivu Žanića, koji je u "Večernjaku“ bio na plaći kao lektor, da mu predloži, ako poznaje, nekog mladog, marljivog i darovitog novinara koji bi mogao biti dopisnik iz Zagreba. Ivo je bez kolebanja ispalio Barnijevo ime, s punim uvjerenjem ga nahvalio kao najvećeg talenta u generaciji, i uskoro je iz Splita stigla prva narudžba.

Tih su se dana nove političke stranke osnivale kao na tekućoj traci i on je dobio zadatak da napiše izvještaj s osnivačke skupštine jedne od onih partija kojih se danas više nitko ne sjeća. Tih pet kartica bile su pokazna vježba vrhunskog novinarstva. Gipkim, elastičnim rečenicama za koje ti se činilo da su napisane bez mrvice napora, u dahu, Barni je jedan, u suštini, dosadan, protokolarni događaj pretvorio u materijal za paprenu humoresku na račun hrvatskog vježbanja demokracije. Da, izvan svake sumnje, rugao se, itekako, ali je to činio odmjereno, s gospodskom suzdržanošću, kako i priliči dobro odgojenom dečecu i fajnšmekeru. Već sutradan dobio je ugovor na neodređeno vrijeme.

Na jug će poslati sebe

Do 1993. godine, iz Zagreba je radio isključivo za splitske novine, "Nedjeljnu“ i "Slobodnu Dalmaciju“, gdje je bio televizijski kritičar, a počeo je surađivati i s "Feral Tribuneom“. A onda je jednog dana odlučio da na sunčani jug više neće slati svoje tekstove, nego će poslati sebe. Usred rata, kad nikome nije padalo na pamet seliti se iz Zagreba u Split, on je učinio upravo to. Stigao je s koferom i ruksakom, unajmio stan na Mertojaku i sljedećih nekoliko desetljeća strpljivo odgovarao na uvijek isto pitanje: Zašto, pobogu?

U tim je prilikama najčešće objašnjavao kako se njegov krug splitskih prijatelja počeo širiti i produbljivati, pa je u jednom trenutku shvatio kako više dragih ljudi ima dolje, u Dalmaciji, nego gore, u Zagrebu. To je, međutim, bila tek djelomična istina.

Kao što je prije ikog iz svoje generacije ušao u profesionalni novinarski pogon, prije ostalih se i oženio. U tom je braku dobio dječaka, a onda ga izgubio pod strašnim okolnostima. Proživljena trauma vremenom je nagrizala njihovu vezu, pa su se on i supruga odlučili rastati. Nikada ga nisam čuo da je o njoj rekao ni ružno slovo, a kamoli riječ. Valjda su morali uteći jedno od drugoga da bi preživjeli.

Život je bio lijep

U Splitu je Barni upoznao Maju, zaljubio se, stupio u drugi brak, dobio prvo Katarinu, pa Jakova. Život je bio lijep. Privatni. Profesionalnim se, pak, baš i nije mogao pohvaliti.

Osim što smo dijelili istu "krvnu grupu“, za ona vremena (kao, uostalom, i za ova) neproduktivnu strast da se rugamo svima koji se ogrnuti zastavom zaklinju u tobožnje svetinje, a ustvari samo sudjeluju u pompoznim nacionalističkim ritualima, Barnija i mene povezivala je i čežnja da iz novinarstva prije ili kasnije pobjegnemo.

Čvrsto uvjereni kako među našim kolegama ne manjka ljudi koji bi mogli pisati odlične književne tekstove, Ante Tomić, Alem Ćurin i moja malenkost pokrenuli smo časopis "Torpedo“, čiji su svi suradnici stizali iz novinskih redakcija. Nakon samo dva broja, zaključili smo da je naš eksperiment uspio, da novinari zbilja mogu pisati odličnu poeziju, prozu i dramske tekstove, pa smo svoj mali projekt dolično sahranili. Naravno da nam je Barni bio prvi pick. On je u rukopisu već imao zbirku pjesama koju će kasnije Predrag Lucić objaviti u slavnoj "Feralovoj“ biblioteci.

Scenarij za rijetko neuspješnu seriju

Barni, Ante i ja potom ćemo zajedno napisati scenarij za rijetko neuspješnu televizijsku seriju. Po nama trojici i našem redatelju Hrvoju Hribaru, izlile su se ne kible, nego oceani govana, što mi, razumljivo, nismo naročito lijepo primili. Renato je već imao ideju za novu seriju kojom ćemo se pozabaviti jednom kad naš prvijenac postigne nezapamćen uspjeh. No nakon milenijskog fijaska, ti su planovi pali u vodu, pa je Barnija počela kopkati ideja da svoju skicu razvije u roman. Tako je nastao "Osmi povjerenik“.

Taj libar dobio je šest nacionalnih nagrada. Dobio bi i sedmu da je ona tada postojala. Nisu ga voljeli samo žiriji i kritika, nego i masovna publika, knjige su mu se prodavale na palete, s mnogih strana svijeta počeli su stizati upiti za prijevode, a vremenom će libar dobiti i dvije kazališne te jednu filmsku adaptaciju. Nikada prije i nikada poslije nijedna prozna knjiga nije kod nas tako srdačno dočekana. Naravno, s puno razloga, jer je u gabaritima jednoga sveska Barni ponudio i satiričnu sliku Hrvatske, i dirljivu storiju s galerijom osebujnih likova, i eruditsku igru jezikom.

I tu se malčice prešao

Uspjeh je bio toliki da je on počeo vjerovati kako je bijeg iz novinarstva zaista moguć. I tu se malčice prešao. Egzistencijalnu sigurnost, iako uz relativno skromna primanja u jednoj redakciji, pokušao je nadomjestiti lukrativnim ugovorom koji je jamčio ozbiljne novce za samo jednu kolumnu tjedno u drugoj redakciji. No taj je list vrlo brzo kihnuo i on se našao u nezahvalnom statusu slobodnog umjetnika, što je prečesto tek nešto otmjeniji sinonim za nezaposlenost.

Zadnjih petnaestak godina honorarčio je kao vanjski suradnik na portalima i povremeni televizijski scenarist (bio je, primjerice, dio autorskog tima dviju rado gledanih serija, "Crno-bijelog svijeta“ i Dnevnika velikog Perice“). Nakon trećeg romana "Hotel Grand“, nastupila je trinaest godina duga književna šutnja, koju je prekinuo tek 2021. izlaskom "Zadnje ruke“. Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada kako ga je "Osmi povjerenik“ na neki bizaran način u isti mah i uzdigao i zatukao, jer ga je fantastični (definitivno zasluženi!) uspjeh malo zanio, pa je povjerovao da jedna knjiga može čovjeku promijeniti život. Može, ali ne uvijek onako kako je zamišljao ili čemu se nadao.

Jedan od naših najvećih pisaca

Renato Baretić bio je jedan od naših najvećih pisaca. Ne samo novinskih, ne samo književnih i ne samo svoje generacije. Njegov je talent bio toliki da je s lakoćom nadilazio i spisateljske žanrove i epohe. Onaj tko bi se usudio ovu ocjenu dovesti u pitanje, ne može biti ništa drugo nego idiot. A čak ni u ovakvoj Hrvatskoj ne postoje toliki idioti.

Ali meni se trenutačno friga za njegovu spisateljsku veličinu. Uostalom, za njim su ostali kubici književnih i novinskih tekstova kojima ćemo se uvijek moći vraćati. Meni će faliti prijatelj s one prve kave otprije trideset i kusur godina, pa sve do zadnjih susreta. Dok je čekao transplantaciju, osamnaest mjeseci koliko je trajala njegova agonija s teškom dijagnozom, jednom tjedno nalazili smo se nas nekoliko frendova s njim u kafiću blizu njegove zgrade, da bismo sat, dva pričali koještarije, pokušavajući mu skrenuti misli s kolosijeka muke koju je proživljavao. Lepi dečec, fajnšmeker zaraznoga šarma kopnio je pred našim očima, ali mi smo, premda nitko od nas nije bogzna kakav optimist, čvrsto vjerovali da će se Barni oporaviti.

Čim bi neki idiot na cesti preko puta kafića strelovito projurio na nabrijanom motoru, mi bismo mu rekli: "Ovi ima lipe šanse postat tvoj donor.“ A onda se naš prijatelj odlučio preparkirati na onaj svijet.

Otkad ga znam, svaki naš telefonski razgovor počinjao je uvijek istim pitanjem: "Micek, fukaš kaj?". Ništa dobar dan, ništa zdravo, ništa bog, ništa evala, samo: "Micek, fukaš kaj?". Pitanje je ponekad postavljao on, ponekad ja, ali je ono u svakom slučaju bilo neizbježno. I meni je nepodnošljiva pomisao da Miceka više nikad neću čuti.