“Osjetio sam komičnu stranu u sebi na snimanju filma ‘Ja sam kiborg, ali to je OK‘. No, to što imam više osjećaja za humor, ne znači da sam nešto posebno vedriji u životu, nego upravo suprotno. U posljednje vrijeme gledam ljudsku egzistenciju na jedan prilično tragičan način”, rekao je Chan-wook Park (“Oldboy”, “Sluškinja”, “Dvostruka prijevara”) u intervjuu za “Slobodnu” u Cannesu 2009. povodom “Žeđi” i nastavio...
“Čovječanstvo se nalazi u nekom bolnom stanju, pa i moji likovi samo nastoje preživjeti. Zato se treba smijehom boriti protiv tog mraka. Ali, glasan smijeh kod mene tijesno graniči s tihim plačem. Jer, ono što nastojim postići jedan je tužni, crni humor. Sada se uvijek osvrćem iza sebe i brinem jesam li uspio snimiti film s takvim humorom ili je ovaj zapravo preciničan”, zaključio je veliki južnokorejski redatelj.
Parkovih riječi sjetio se potpisnik ovih redaka gledajući njegov novi film, crnohumorni satirički krimi-triler “Bez izbora” (“Eojjeolsuga eobsda”/”No Other Choice”). Naime, Park kao da se zagledao u budućnosti i opisivao i “Bez izbora”. U usporedbi s “No Other Choice”, reklo bi se da je “Thirst” mala beba.
Ovo je dosad najkomičniji i najciničniji Parkov uradak, ali i jedan od najmračnijih. To je film koji daje njegov još tragikomičniji pogled na ljudsku egzistenciju na granici tihog plača, tužnog i crnog humora. Dosta toga se promijenilo nagore u svijetu od “Žeđi” do “Bez izbora” i vremena su danas znatno izazovnija nego što su bila 2009. godine.
Kapitalizam je još nemilosrdniji i više nije dovoljno nadmašiti konkurenciju na kompetitivnom tržištu nego je po mogućnosti i eliminirati, ljudi u kapitalističkom sustavu nastoje preživjeti i posljedično su sve zavidniji prema drugima, a i AI je uzeo maha i prijeti preuzeti mnoga radna mjesta, čineći čovjeka još potrošnijim u svijetu gdje je svaki posao nesiguran i otkaz visi nad glavom poput pitara koji bi mogao pasti (ili biti bačen) s krova zgrade.
Sve to se ogleda u “No Other Choice”, Parkovoj modernoj adaptaciji romana “The Ax” Donalda Westlakea iz 1997. po kojem je Costas-Gavras osam godina kasnije snimio istoimeni film. U prvoj sceni uspješni menadžer za proizvodnju papira Man-su (nijansirani Lee Byung-hun u ponajboljoj ulozi dosad; “Gorkoslatki život”, “Vidio sam vraga”, “Igra lignje”) jednog sunčanog dana u dvorištu svoje savršene kuće priprema ručak za suprugu Lee Mi-ri (Son Ye-jin) i njihovo dvoje djece.
Dobio je jegulju kao poklon od ljudi s posla. “Sigurno te vole”, govori mu supruga kojoj je kupio nove, skupe cipele. “Imam sve”, zaključuje Man-su, ali sunce najednom prekriju oblaci i natmure se za oluju. Simbolički, jer Man-su dobiva otkaz na poslu, iako je “crnčio 25 godina”, nakon što američki korporativni partneri njegove firme krešu ljudstvo zbog mehanizacije i AI-ja.
Kao glava obitelji, Man-su je pod pritiskom da “potraži nove mogućnosti” dok mu se život okreće naopačke i osjeća se poniženo što ne može živjeti na visokoj nozi: obitelj je stavila kuću i pojedine predmete na prodaju, čak i otkazala Netflix, što se spominje dvaput kao Parkova moguća ironija.
Kad mu supruga u razgovoru za posao kaže “sredi ih sve” (“slay them all”), on će to shvatiti doslovno i skovati plan da ukloni/ubije potencijalne konkurente kako ga oni ne bi dobili jer “ako su mrtvi, nema konkurenciju”. Man-su smatra da “nema drugog izbora” (naravno da ima) kao što ga nisu imali ni njegovi poslodavci kad su ga otpustili, spomenuvši “no other choice”.
Nakon što Man-su krene u ubojiti pohod i isprve razmatra baciti pitar s krova na glavu konkurenta, film se pretvara u crnu “serial killer” komediju, traljavu “slapstick” verziju “Američkog psiha”, dok se protagonist usput hrva s uškopljenom muškosti, postaje paranoičan da ga supruga vara i vraća se piću.
Puno je toga Park nakrcao u priču koja se odmotava sporijim ritmom, ali nadoknađuje to efektnim scenama i/li kadrovima snimatelja Kima Woo-hyunga (kamera u krigli) i neprimjetnim prelaskom iz humora u triler nadomak horora (jedna od žrtava bit će “upakirana” poput svinje).
Scena eliminacije prvog konkurenta je nezaboravna: Man-su skida tri plastične kese s pištolja jednu po jednu i pojačava glazbu da prikrije pucanj, a onda se, dok muzika trešti, vokalno nadjačava s tipom koji priča o svojim problemima u braku i shvaćamo da je njegov život još nesretniji, ali on svejedno mora biti uklonjen.
“Moraš nestati da bi ja živio”, govori Man-su u filmu u kojem ljudi posežu za ekstremima i ubijaju da bi preživjeli kapitalizam. Na trenutke Park je brutalno crn i kao da “razumije” Ma-suova (ne)djela; njegove konkurente bi ionako “ubio” AI pa je gotovo isti vrag. U isti mah, čini se i da Park razmišlja metafilmski, povlačeći paralelu s digitalizacijom i AI-jem u filmskoj industriji. “Bez izbora” je Parkov odgovor na “Parazita” i jedan od društveno najrelevantnijih novijih filmova. **** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....