Depresivne žene u ovom selu nisu smjele počiniti samoubojstvo: ubile bi nekog, najčešće djecu, kako bi ih se pogubilo...

"Horori govore o ljudskim odnosima, obitelji, društvu. Mi osobno smatramo da bi svi horori trebali biti takvi. Oni su idealna forma za takve teme jer su uzbudljivi, napeti i ponukaju ljude da gledaju stvari koje inače ne bi gledali i od kojih bi pobjegli", rekli su 2016. austrijski filmaši Veronika Franz i Severin Fiala u ekskluzivnom intervjuu za “Slobodnu”.

Franz i Fiala dodali su i da “svaki dobar horor ima uznemirujuće teme” te da njih dvoje “pokušavaju prikazati nasilje u pravom svjetlu što nije ugodno”. A zaključak je bio da su “horori idealni za obradu tabu tema”. Treći zajednički horor ovog redateljskog dua nakon “Laku noć, mamice” i “Kolibe” preslikava sve prethodno rečeno, obrađujući tabu temu iz prošlosti, inspiriran povijesnim zapisima iz religiozne Gornje Austrije sredinom 18. stoljeća.

“Vražja kupka” (“Des Teufels Bad”/”The Devil’s Bath”) bavi se ženskom depresijom, što nije prečesto iskorištena tema u žanru, u novije vrijeme svedena mahom na “Festival straha”. Film ističe da depresivne žene u 18. stoljeću nisu smjele počiniti samoubojstvo (duša bi im na taj način bila prokleta za vijeke vjekova), nego bi ubile nekoga, najčešće djecu, kako bi ih se (javno) pogubilo.

S jednom takvom ženom se i otvara psihološka folk horor drama koja ima hrvatsku premijeru u sklopu ciklusa suvremenih filmova iz Austrije, Njemačke i Švicarske zvanog “Filmšnite”. Šokantni uvod naglašava da će “Vražja kupka” biti sve samo ne laka za gledanje. Neimenovana žena (Natalija Baranova) počinit će čedomorstvo bacanjem bebe niz vodopad i prijaviti svoj zločin.

“Imam nešto za priznati”, kaže ona, nakon čega će biti smaknuta, točnije dekapitirana. Odrubljena glava nesretnice izložena je kao podsjetnik na njoj slične stigmatizirane žene, a njezin odsječeni prst je, kao, dobar za plodnost i dobiva ga protagonistica filma Agnes (dojmljiva Anja Plaschg).

Agnes stupa u brak s Wolfom (David Scheid), pripadnikom religiozne austrijske seoske zajednice trgovaca ribom. Njezina sudbina zarana je zapečaćena: Wolf nije za nju (seksualno) zainteresiran i mogao bi biti prikriveni gay, a svekrva (Maria Hofstatter) otvoreno ne voli sinovu odabranicu koja nije lokalka, što je “težak križ za ponijeti”.

“Bogu se neće svidjeti ako ne kuhaš za muža”, poručuje joj svekrva. Malo po malo, Agnes u takvom okruženju počinje pucati po šavu, posebno jer se ne može ostvariti kao majka, što žarko želi – Wolf ne spava sa njom, a kad pronađe bebu u šumi (“Pogledajte što nam je Bog poslao!”), svekrva nalaže da je ostavi, stoga se ona okreće voštanoj bebi u crkvi.

Kad se beba od voska rastopi, nepovratno se rastapa i um žene koja biva ignorirana i psihički/fizički maltretirana, posredno zbog muževih nedjela, što Franz i Fiala strogo osuđuju, kao i zatucanost patrijarhalnog (pobožnog) društva. Patnja protagonistice bolna je za gledanje u sporogorećem filmu koji se ne libi uznemirujućih scena, nalazili se u kadru ljudi ili životinje, svejedno. Lokalni “doktor” predlaže da se zlo izvuče iz Agnes tako da izazove infekciju uz pomoć dvije rupe na njezinu potiljku i malog pramena kose koji se povlači naprijed-natrag (iskorišteno za plakat).

Vjenčanje, pak, uključuje tradiciju po kojoj muškarac vezanih očiju treba umlatiti pijetla do vrata zakopanog u zemlju, a tu je i deranje jarca i cijeđenje njegove krvi. Vidi se da je izvršni producent “Devil’s Bath” Ulrich Seidl koji nije skretao pogled kamere od životinjskih užasa u dokumentarcu “Safari”, naprotiv (sirotu žirafu gledatelji neće nikad zaboraviti).

Međutim, svako toliko se čini da Franz i Fiala znaju pretjerati u psihofizičkoj degradaciji Agnes i isticanju poante, pretvarajući “Vražju kupku” u gledateljski “test izdržljivosti” nalik novoj “Mumiji” Leeja Cronina. Mrvica suptilnosti ne bi bila naodmet, odnosno bilo bi poželjno da su se austrijski filmaši ugledali na folk horor “Vještica” Roberta Eggersa koji je također mračan i nelagodan, ali ne izlaže gledatelja torturi.

Ipak, “Devil’s Bath” je film neupitnih kvaliteta, od atmosferične, slikovne fotografije Martina Gschlachta (“Club Zero”) do kostimografije s potpisom Tanje Hausner (sestra poznate redateljice Jessice) i izvedbe glavne glumice kojoj je ovo tek druga veća uloga. Naime, Plaschg je prvenstveno glazbenica znana kao Soap&Skin i pod tim imenom je skladala glazbu za “Vražju kupku”. Plaschg podsjeća na mladu Beatrice Dalle i njezina ekspresivnost je pola filma. *** ½