Doživio islamsku revoluciju 1979. u Teheranu; danas tvrdi: ‘Iran bi mogao biti Vijetnam, a novi ajatolah ne nosi dobro‘

Hajrudin Somun sigurno je jedan od najpozvanijih sugovornika na Balkanu po pitanju Irana. Ovaj dugogodišnji sarajevski novinar i diplomat izvještavao je s bliskoistočnih ratišta, tijekom islamske revolucije 1979. i 1980. godine, bio je jedini jugoslavenski reporter u Iranu, da bi potom postao savjetnik u veleposlanstvima u Bagdadu i Teheranu. Nakon raspada Jugoslavije bio je savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a kasnije veleposlanik u Turskoj i Maleziji.iako u mirovini od 2004. godine, još aktivno prati sva zbivanja i javno komentira svjetska događanja.
Koliko vas ova događanja podsjećaju na ona iz 1979. godine, kojima ste svjedočili iz prve ruke?

- U usporedbi s ovim danas, tada je bilo veličanstveno. Bio sam  jedini jugoslovenski novinar. Bez ičega, jer mi je sjedište bilo u Bagdadu, a ja tamo gotovo godinu dana otkako se zahuktala revolucija. Reuters je imao desetak ljudi, pet stranih, a ja  se služio teleksima u  sarajevskom Eneregoinvesru i ogranku jedne splitske tvrtke kojoj sam ime zaboravio, a u čijem sam uredu čak i spavao nekoliko sati noću. Ali je sve osim toga bilo veličanstveno. Sudjelovao sam u marševima svih slojeva Iranaca, noseći iranske novine pod pazuhom da me Savak ne prepozna kao stranca. Inače, taj Savak je osnovao i trenirao izraelski Mossad.

Bilo je nereda nekoliko mjeseci, bilo je i masakra demonstranata na trgu Džaleh, bilo je bježanja od metaka savakovaca koji su pucali iz zgrada, ali je uglavnom prolazilo bez velikih žrtava. A kad se šah Pahlavi ukrcao u avion prema Kairu, nastala je opća radost na ulicama Teherana. I nama novinarima su bacali slatkiše i cvijeće, jer su se radovali što odlazi, ali živ i zdrav, sa svojom caricom Farah. Mnogi su uzvikivali „Marg bar Šah“, što se pogrešno prevodilo kao “Smrt Šahu“, a značilo je ono naše „Dolje Šah“. Nitko od Iranaca ni u tako užarenoj situaciji nije želio da ga ubije. Samo neka ide. Treba se samo prisjetiti kako su u Arapa skončali Sadam Hussein i Moamer Gadafi.

Svjedok predaje šahovih vojnika

Istiog dana na Lavisanu, na sjeveru Teherana, gledao sam kako vojnici odlažu oružje pored nogu, a narod prilazi i grli ih. Navodim samo nekoliko detalja koje opširno opisujem u svojoj knjizi ‘Sefernama iz Irana‘ radi kontrasta s ovim što se danas događa u Iranu. Tada Irance nisu napali ni kolonijalni Britanci, ni ruski boljševici, kao u prethodnih stotinjak godina, ali nisu nisu se ni oni međusobno ubijali. Bila je to velika revolucija, u ravni francuske i oktobarske, ali je njeno finale izvedeno mirnije i dostojanstveno. Ne ulazim u ono što je slijedilo kad se učvrstila tvrda, mračnija struja pokreta oličena u konzervativnom krilu klera.

Bilo je i tamo da revolucije ‘jedu‘ svoju djecu, naravno. I kasnije nekoliko puta prilikom otpora tom krilu vladajućeg klera, kao i ovog siječnja kada su udarne jedinice Revolucionarne garde i policije nasrnuli na prosvjednike protiv nesnosnog ekonomskog stanja u zemlji. Nisu stizali, a nije bilo ni lako, da zaustave masovno nezadovoljstvo vlašću koja je i ono malo prihoda od nafte koju su prodavali Kinezima trošila više na naoružanje nego na hranu, kao i onih koji su  ubačeni kao podstrekači nereda, kako se događa u svim sličnim protestima po svijetu.

Na žalost i moju osobnu, jer sam zavolio taj narod, većina onih prvih, časnih, nevinih prosvjednika, od kojih su tisuće bili još tinejdžeri, padali su kao snopovi pod mecima. Moji prijatelji koji su tamo imali rodbinu kažu da ih je palo najmanje još polovinu od službenih 3.117, ali da se u stranim medijima pretjerivalo sa desetinama tisuća žrtava. Eto to je ta razlika između veljače 1979. i siječnja, a evo i ožujka 2026. godine. S tim što se ni danas ne zna što se tamo sve događa i što se još svašta može dogoditi.

Koliko su se razlikovala dva ajatolaha, Homeini i Hamenei? 

- Tada je ajatolah Homejni i za Irance i za svijet bio vođa pokreta za svrgavanje dinastije Pahlavi, koji će se nazvati islamskom revolucijom, iako su u njoj sudjelovali gotovo svi Iranci, od šiitskog klera do komunuističke partije Tudeh, od radnika na naftnim poljima do šeika i studenata. A Ali Hameneji je bio samo hodžatulislam (autoritet islama) sa šiitskom titulom s koje se teško stizalo do ajatolaha.

Oni bi se u katoličkoj crkvi možda mogli usporediti s kardinalima, iako ajatolaha nikad nije bilo toliko koliko kardinala. Hameneji je  išao uz Homeinijeve skute od početka njegova otpora američkom uplivu na dinastiju Pahlavi, pa je tako  ušao u uži krug njegovih suradnika nakon uspjeha revolucije. Sam Homejni ga ipak nije vidio kao svog nasljednika, nego nekog svog vjerskog ranga, poput velikog ajatolaha Montazerija. Ali, on se suprotstavio kršenju ljudskih prava i masovnim smrtnim presudama protivnicima pretjeranog autoriteta klera, pa je do smrti živio u kućnom pritvoru.

Homeini i Hamenei

U stvari, Hameneji se kao predsjednik republike priklonio radikalnijem, konzervativnom krilu teokratskog sistema i tako je ostao do kraja života. Homeini, videći da takvi preuzimaju vlast, nije imao kud nego ih podržati. Zaboravlja se često da je prvog kandidata za predsjednika, Bani Sadra, liberalnog političara koji bi se danas mogao svrstati u lijevi centar, sam Homejni doveo iz Pariza i predložio za prvog predsjednika države, ali ga je konzerativni kler uklonio i lažno osudio, tako da je prerušen u ženu morao pobjeći iz zemlje.  

Nakon američko-izraelskog napada i likvidacije ajataloha Hameneija iz Irana stižu dvije oprečne slike: s jedne strane žalost i bijes, s druge strane slavlje onih koji su do jučer oplakivali ubijene prosvjednike. Koji je Iran pravi, većinski?

- Imate pravo, ne zna se tko se tamo raduje, a tko oplakuje. Po šiitskom običaju, za umrlim Hameneijem će se žalovati 40 dana, ali ne vjerujem da će njegovoj dženazi, pokopu, ni izdaleka toliko Iranaca nazočiti kao na Homejnijevoj, koju sam cijelu noć promatrao na Musali, usred Teherana. Neće ga se dugo pamtit ni po visokoj inteligenciji, ni ljubavlju za knjigom –  Igoovi ‘Jadnici‘ bili su mu najbolji roman na svijetu - upravo zbog podrške koju je davao konzervativnijem, rigidnijem krilu klera kada se trebalo suprotstaviti protestima i suditi onim iz reformističkog kruga vjerskih dostojantvenika i političara za koje se smatralio da podržavaju  prosvjede protiv vlasti. 

Možda je najočitiji primjer u tretmanu predsjednika države Hatemija i premijera Musavija, optuženih da su stajali iza nereda 2009. godine. Hatemijev tadašnji govor u Ujedinjenim narodima o potrebi dijaloga civilizacija i danas se citira po svijetu.  

Jesu li ovi napadi oslabili ili ojačali vladajuću strukturu?

- U svakom slučaju su je oslabili samim time što su izraelske rakete usmrtile gotovo sve vodeće vjerske  lidere i vojne zapovjednike. To je odrađeno savršeno, pratili su ih i locirali izraelski agenti. Premijer Sharon je takav zadatak dao Mossadu još prije četvrt stoljeća. Iranski sistem, ta jedinstvena kombinacija teokracije i parlamentarne demokracije, savršeno je izrađen da uvijek imaju spremnu garnituru novih vođa i zapovjednika, posebno članova Vijeća vjerskih eksperata i zapovjedništva Revolucionarne garde.

Ni onaj prošli, kao ni iračko-iranski rat nisu oslabili, nego ojačali teokratski sistem Irana, ali za ovaj još nisam sasvim siguran dok se ne vidi što će se događati sljedećih mjeseci ili godina. Ovisi od toga hoće li Trump zavesti još jednu marionetsku vojnu garnituru kao što je to bilo u Vijetnamu ili u najmanju ruku u Iraku i Afganistanu. Ne zaboravimo da je predsjednik Biden prihvatio povratak talibana na vlast u Kabulu nakon dva desetljeća ratovanja i pogibije tisuća ne samo Afganistanaca, nego i Amerikanaca.

Spašavanje sustava

Tko sada vodi glavnu riječ u zemlji? Je li Iran obezglavljen ili se zna tko što radi?

- Pa nije to država od jučer, nego od pamtivijeka, a i ovaj teokratski sustav se učvršćivao gotovo pola stoljeća. Kao što rekoh, imaju garnituru ljudi koji znaju što da rade da pokušaju spasiti sustav. Ja sam prije deset godina u dvorištu jedne teheranske džamije gledao kako ljudi polažu ruže na grobnicu vodećeg nuklearnog stručnjaka koga su Mossadovi agenti upucali u automobilu zajedno sa suprugom, a zatim i više njih. To nije spriječilo njihove kolege da nastave s obogaćivanjem urana.

Je li strateška greška bila napasti susjede? Vlast kaže da gađaju američke ciljeve, ali vidimo da pogađaju neke simbole poput zračnih luka, hotela I slično.

- Prvo, Iranci  nisu napali susjede, nego vojne baze koje su ti susjedi ustupili Amerikancima da se, navodno, brane od iranske islamske revolucije koja bi se širila po obali Perzijskog zaljeva. Kako je američka vojska napala iransku, ona i po ratnom pravu ima pravo braniti se. Dronovi su načinili kaos u u ovakvom ratovanju, pa se događa da se otmu navođenju i padnu gdje im nije bio cilj.  Zar se nešto takvo nije dogodilo na početku rata u Ukrajini ili kada je iranski dron pogodio jednu stambenu zgradu u Izraelu? 

Je li Iran nakon svega ostao sam? Kina i Rusija su suzdržane i sve se od tog vanjskog prijateljstva svelo na nekoliko paravojnih, terorističkih organizacija poput Hamasa, Hezbolaha ...?

-  Bio je iz različitih motiva osamljen i svih ovih desetljeća od islamske revolucije. Od njenog su se ideološkog širenja plašile arapske zemlje, posebno feudalni režimi. U odnosima Arapa i Iranaca uvijek važnu ulogu ima šiitski karakter iranskog islama nasuprot sunitskog u većine Arapa. A što se tiče tih nedržavnih organizacija koje spominjete, one su Iranu služile kao štit zaštite vlastitog političkog sustava. Pomaganje borbi Palestinaca protiv izraelske okupacije jedan je od Homejnijevih zavjeta. A znamo i kako je većina arapskih režima, posebno onih zaljevskih, zazirala ne samo od iranske, nego i palestinske revolucije.

Fetva protiv urana

Dokle je, prema vašim informacijama, Iran stigao s obogaćivanjem urana? Trump kaže da im je trebalo još mjesec i nešto dana. Bi li se stvarno Teheran usudio koristiti takvo oružje?

- O tome će vam bolje reći vojni eksperti, ali da predsjednik Trump nije poništio znameniti Obamin nuklearni sporazum, Iran bi se držao propisa da uran može obogaćivati radi mirnodopske upotrebe do 3,4 posto, a ne bi nastavio do 60 posto, kako tvrde neki izvori.  Postoji i Homejnijeva fetva protiv proizvodnje atomskog naoružanja.

Blefira li Trump kada najavljuje ulazak kopnenih snaga? Vi ste u jednoj kolumni napisali da je samo Aleksandru Velikom pošlo za rukom osvojiti Iran?

- Ostajem pri tome da će, ukoliko američke marince spusti na iransko tlo, ne samo Iran i Srednji istok, nego i cijeli svijet dobiti novi Vijetnam, a u najmanju ruku Irak ili Afganistan. A znate kako su se tamo Amerkanci proveli i što su postigli. 

Kakva su vaša predviđanja o tome kako ovo sve može završiti? Neki su uvjereni u scenarij Venezuele, po drugima doći će još rigidniji ajatolah, a ima onih koji igraju na Pahlavija mlađeg.

- Na to vam nitko ne može dati valjanu procjenu, pošto se ne zna što se zbiva unutar samog Irana. A princ Reza Pahlavi je samo lutak  u službi američko-izraelske namjere da nametnu sebi poslušnog vladara. Koliko znam, manje od deset posto Iranaca bi željelo da se obnovi monarhija. Umjesto njega, bilo bi bolje i danas, kao i proteklih godina, da su Amerikanci ukidanjem sankcija ohrabrivali i podržavali umjereno krilo teokratskog sustava, reformiste poput bivšeg predsjednika Ruhanija. Ali što ćete, podlegli su planu premijera Netanyahua da potpuno slomi Iran kao prijetnju egzistenciji Izraela.

Novi ajatolah 

Kakvo je vaše viđenje novog ajatolaha?

- Ako su Hamneijevog sina Modžtaba zaista izabrali za novog vrhovnig vođu, to ne sluti dobrom. To znači da je u raspravama o nasljedstvu prevladala ona tvrđa, nepomirljivija  struja u teokratskom vrhu zemlje. Ako mu otac nije imao vjerske kvalfikacije za naslijediti Homeinija, sin mu nema čak ni političkih, kao što ih je imao Hamenei. Iako se ovih dana govorilo da Ali Laridžani ima najviše šansi, posumnjao sam u to čim sam saznao da su uz Hameneija smrtno stradli njegova kći, unuka i snaha. Prvo što sam pomislio bilo je da je Modžtaba vjerojatno sklonjen negdje u planine iznad Teherana, izvan dometa izraelskih agenata. Bio je već spominjan kao mogući nasljednik svog oca. Ali, to je stara priča u takvim sustavima poput iranskog, i to ne samo autoritarnih, nego i više-manje demokratskih po svijetu.