Slijedi hrabra izjava, ali “28 dana/tjedana/godina kasnije” je na najboljem putu da preotme titulu najboljeg zombi-horor serijala o legendarnog Georgea A. Romera i njegovih filmova “Noć/Zora/Dan/Zemlja/Dnevnik/Opstanak živih mrtvaca”. Sve je započelo s “28 Days Later”, prijelomnim zombi filmom za 21. stoljeće koji je urgentnom režijom Dannyja Boylea, prema britkom scenariju Alexa Garlanda, ubrzao kretanje živih mrtvaca sukladno hiper-užurbanosti i “bjesnilu” apokaliptičnog novog milenija i redefinirao žanr.
Podcijenjeni nastavak “28 tjedana kasnije” iz 2007. u Boyleovoj produkciji i režiji Juana Carlosa Fresnadilla potencirao je (post)apokaliptičnost i stresni zombijevski “survival” prethodnika, kao i režijsku kinetiku, iako je (nezasluženo) prošao ispod radara.
Boyleov i Garlandov povratak zombijima 2025. s “28 Years Later” bio je prilično fenomenalan i odveo je serijal u novom smjeru bajkovitog filma strave i užasa/zombijevske braće Grimm, brexitovske alegorije i emotivne drame o odrastanju u hororskom okruženju.
Priča je pratila odiseju dječaka Spikea (Alfie Williams) dok u potrazi za lijekom za bolesnu majku prolazi kroz teritorij živih mrtvaca i dolazi do liječnika Iana Kelsona (Ralph Fiennes) koji je sagradio spomenik sastavljen od kostiju žrtava zombija u čast pokojnika.
Film je završio otvorenim krajem: Spike je napustio dr. Kelsona i naletio na grupu bandita u trenirkama i plavim vlasuljama na glavi, predvođenih Jimmyjem Crystalom (suludo dobri Jack O’Connell), modeliranim po zloglasnom Jimmyju Savileu, ekscentričnom engleskom televizijskom prezenteru i seksualnom zlostavljaču.
Nastavak “28 godina kasnije: Hram lubanja” (“28 Years Later: The Bone Temple”) kreće odatle kao središnji dio nove trilogije i odlazi korak dalje u izgradnji svijeta bez ponavljanja prethodnika u stilu repetitivnog “Avatara 3”, a režira ga Nia DaCosta, iskaljena na hororu s novim “Candymana”.
Spike je nevoljko postao član tzv. Jimmyja, Crystalovih sljedbenika prema kojima “droogovi” iz “Paklene naranče” djeluju skoro kao “Bečki dječaci”. Crystal ih je uvjerio da je sin Sotone, “starog Nicka” kojeg štuju onoliko koliko i citiraju Teletubbiese. On je gori od zombija i sušta suprotnost Kelsonu koji razvija neobičan odnos s golemim “predatorskim” alfa-zombijem viđenim u prethodnom filmu, Samsonom (Chi Lewis-Parry).
Kelson stoluje u bunkeru ispod “zgrade od ljudskih lubanja”, memorijala mrtvima, a (spo)razumijevanje doktora i pacijenta Samsona u krajnjoj je suprotnosti s nasilnim pustošenjem Jimmyja koji deru kožu nesretnicima i skupljaju njihove duše za “starog Nicka”.
Trenutak kad Kelson i Samson slušaju pjesmu “Ordinary World” grupe Duran Duran neočekivano je poetična i DaCosta doseže blaženstvo usred barbarskog postapokaliptičnog užasa. Samsonu godi droga kojom ga Kelson neutralizira i pokušava otkriti prirodu infekcije (time i mogući lijek za spas čovječanstva), tj. koliko zaraza alfa-zombiju zamagljuje um i prijašnja sjećanja te vide li zaraženi nešto što ne postoji kad napadaju ljude i samim time pate li možda od psihoze.
Flešbekovi na Samsonov prijašnji život su kratki i efektni, a svijeta prije pojave zombija Kelson jedva da se sjeća, samo toga da su se njegovi temelji činili nesrušivi. Kad jedan od Jimmyja, Jimmy Ink (Erin Kellyman), ugleda doktora s narančastom kožom prekrivenom jodom, eto mogućnosti da je Kelson “stari Nick” tako da je sudar Crystala i Kelsona neminovan.
Iskupljujući se za promašaj blockbustera ”Marveli”, DaCosta njihov susret režira i kao sudar sjajnih glumaca različitih glumačkih generacija (O‘Connell, nedavno viđen u ”Grešnicima”, proslavio se ulogom negativca u ”Eden Lakeu”), ne samo sotonista i čovjeka kristolike dobrote koji je postao ateist i prestao vjerovati u Boga u okrutnom svijetu gdje su se gotovo izbrisale granice dobra i zla, morala i nemorala, razuma i bezumlja.
Da preživi susret s krvožednim sotonistima, Kelson budi u sebi Fiennesovog demonskog Voldemorta. “U redu, pojačajmo ovo na 11”, kaže on u stilu “This Is Spinal Tap”, odvrne teškometalnu “The Number Of The Beast” Iron Maidena i priredi vatrenu predstavu u sceni nevjerojatne energije koja podiže iz kinofotelje i malo je nedostajalo da publika u berlinskom kinu “Delphi LUX” skoči na noge.
Emotivna katarza je različita u odnosu na “Ordinary World”, ali svejedno snažna, posebno kad Kelson prepozna Spikea među Jimmyjima. Svaki film koji uspije pokriti tako polarno suprotne izvođače od Duran Durana do Iron Maidena i izvući čak dvije scene za anale zaslužuje respekt. “28 godina kasnije: Hram lubanja” osobno nije bolji od prethodnika (većini, izgleda, jest), ali je prvi veliki žanrovski film 2026., izvrstan, pamtljiv i energičan. Heavy me(n)tal živih mrtvaca. **** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....