Jedna od najgorih zrakoplovnih nesreća u povijesti naših prostora dogodila se na današnji dan prije 54 godine: prilikom slijetanja na aerodrom na Krku srušio se Aviogenexov dvomotorac Tupoljev Tu-134 na čarteru iz Londona.
Poginulo je 78 ljudi, uglavnom britanskih turista koji su hrlili na odmore u Istru i na Kvarner. Među putnicima je, nesretnim spletom sudbine, bio i pjesnik Josip Pupačić sa suprugom i kćerkom.
Pupačić (43) je sa suprugom Benkom bolesnu kćer Rašeljku (5) vodio na liječničku operaciju u London. Taj dan su se vraćali kući, ali karata za redovne letove u Hrvatsku na aerodromu Gatwick više nije bilo. Kad su već mislili odustati od puta, u njihovu korist to je učinila britanska obitelj Fox, te su se Pupačići ukrcali na njihova sjedišta u Aviogenexovu čarteru.
Usluga troje Londončana se pokazala fatalnom po Pupačiće: troje njih, zadnjih ukrcanih na let smrti, i tri stjuardese jedini su među poginulima u zrakoplovu bili državljani SFRJ.
Bio je 23. svibnja 1971., i također je bila nedjelja, kad su se nešto malo prije 20 sati u kontrolnom tornju riječkog aerodroma začule riječi pilota, 41-godišnjeg Miloša Markičevića: "Što me to zanosi u stranu, ma što me to zanosi…?"
Bio je relativno iskusan kapetan visokih ocjena, no s malo sati leta na tome tipu Tupoljeva. Ni tridesetak sekundi kasnije dvomotorac se srušio na krčku pistu, okrenuo na krov, proklizao i potpuno izgorio.
Katastrofu će preživjeti četiri člana posade - piloti Markičević i Stevan Mandić iz Beograda, te mehaničari-letači Ivan Čavajda i Viktor Tomić. Izvukli su se kroz prednja servisna vrata pilotske kabine.
Preživio je i putnik Ranko Sarajčić (22) iz Zagreba, on je navodno izašao kroz rupu u trupu na repu, no to je bilo tumačenje u koje su mnogi sumnjali. Bio je sin jugodiplomata u Londonu Ive Sarajčića, inače Zagrepčanina, te se nagađalo da se i on na letu "švercao" u pilotskoj kabini.
Prema naknadnim rekonstrukcijama, put od Londona do Krka protekao je uobičajeno, no tad je zrakoplov zapao u olujne i kišne oblake i kovitlace bure. Kopilot je u istrazi izjavio kako su brisači jedva uspijevali ukloniti zavjesu kiše sa stakala, a pilot je svjedočio kako su udari vjetra u dva navrata podigli avion uvis tako da je izgubio kontrolu.
Meteorološki uređaji na zemlji tad nisu bili u stanju registrirati snažne turbulencije na 200-300 metara nadmorske visine na prilazu zračnoj luci, te je spuštanje aviona nastavljeno pod prilično strmim kutom. Posada je mislila da su bliže pisti i na većoj nadmorskoj visini nego što su zapravo bili, pa je avion udario u sletnu stazu brzinom od oko 140 čvorova (260 km/h), prevrnuo se na krov i poslije 300 metara klizanja zaustavio.
Paradoksalno je znati da su početni udar preživjeli svi, no potom je izbio požar i zrakoplov je potpuno izgorio zajedno sa 75 putnika i tri stjuardese. Drama ljudi u naglavce okrenutom i gorućem avionu trajala je gotovo desetak minuta prije nego se većina pogušila od otrovnoga dima. Vatrogasci i spasioci nisu uspjevali ručnim alatom – uglavnom krampovima i sjekirama - napraviti otvor na trupu aviona kroz kojega bi pokušali evakuirati putnike.
Službena istraga o katastrofi na Krku, naročito zbog velikoga broja poginulih stranih državljana, bila je u tadašnjoj SFRJ mistična, netransparentna i kadrovski turbulentna. Kao uzrok katastrofe naposljetku je utvrdila tek "nepovoljne vremenske uvjete i nesretni splet okolnosti".
Rupe u radu istražne komisije koja se čak četiri puta mijenjala i kadrovski popunjavala su i danas evidentne: nigdje se ne govori o 14 posljednjih i ključnih sekundi leta prije udara zrakoplova o pistu, te se baš detaljno ne preispituju ni postupci glavnog pilota Markičevića, ranije vojnog pilota JNA.
Tragedija autora stihova "Moj križ svejedno gori" i njegove obitelji koja je zajedno izgorjela te svibanjske večeri bila je obavijena i naknadnim komplikacijama. Zemni ostaci pjesnika gotovo su pokopani u zajedničku grobnicu na Krku s drugim neidentificiranim i karboniziranim tijelima, pošto ga nisu mogli pouzdano raspoznati ni nakon 12 dana identifikacije. Naposljetku je to ipak učinjeno temeljem rendgenske snimke pjesnikove kralježnice.
Josip Pupačić poznat je kao autor brojnih velikih pjesama, među kojima su zasigurno najveće "More" i "Tri moja brata". Potresne stihove, naime, posvetio je svojoj trojici braće, Anti, Ivanu i Vicku, koji su svi stradali na isti način, poginuli su od strujnog udara. Vicko je poginuo 1945. godine, Ivan 1946., a Ante 1952. godine. Nakon njihove smrti, s kojom se Pupačić do kraja života teško nosio, napisao je "Tri moja brata", koja se smatra jednim od najljepših pjesama u hrvatskoj književnosti.
Javnost je proteklih godina svjedočila i žalosnoj priči o propasti poznate splitske obitelji Pupačić koja je završila na ulici.
Nekoć uspješnja poduzetnička obitelj u Splitu je imala restoran i hotel, a onda im je sve krenulo nizbrdo... Sada su beskućnici, a njihova drama koincidirala je godišnjicom zrakoplovne nesreće u kojoj je poginuo stric posrnulog poduzetnika, pjesnik Josip Pupačić sa suprugom i kćerkom.
Žalosna priča o propasti splitske obitelji. Imali su restoran i hotel, a onda im je krenulo nizbrdo. Danas su beskućnici
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....