Kako je ‘novi Rasputin‘ stvorio Putina: ovaj tip je ruskom vođi omogućio da se dočepa moći i pretvorio ga u ono što jest

Uđete li u kino na “Maga iz Kremlja” (“Le mage du Kremlin”/”The Wizard Of The Kremlin”) očekujući biografski film o Vladimiru Putinu, to baš i nećete dobiti. Putin ima važnu ulogu u filmu i glumi ga, dok ne progovori, razmjerno neprepoznatljivi Jude Law, ali on je načelno sporedan lik koji se pojavljuje negdje oko 40. minute i u drugom planu pratimo kako je zasjeo na ruski tron.

Glavni je titularni “mag iz Kremlja” – Vadim Baranov (Paul Dano), fiktivna figura karakterno skrojena prema stvarnom čovjeku Vladislavu Surkovu, “spin doctoru” koji je Putinu omogućio da se dočepa moći i pretvorio ga u ono što jest. Kao što je Baranov alter ego Putinova bliskog savjetnika Surkova, tako je i američki novinar koji ga intervjuira, Rowland (Jeffrey Wright), “drugo ja” pisca Giuliana da Empolija koji je 2022. objavio bestselerski roman “Le mage du Kremlin”, preveden na 30 jezika.

Priča je prelomljena preko njihova intervjua 2019. i ispričana putem Baranovih retrospekcija na rane devedesete pa sve do sredine 2010-ih. Načelno je to zanimljiva priča s dosta potencijala. Baranova pratimo nakon pada komunizma, kad se (mladim) Rusima “otvorio svijet”.

Tada je upoznao buduću djevojku Kseniju (nedovoljno iskorištena oskarovka Alicia Vikander), a kad ga je ona ostavila zbog bogataša Dmitrija Sidorova (Tom Sturrige), okrenuo se poslu, prošavši put od teatra do TV-a, od kazališnog redatelja do producenta reality showa, kaleći se kao desna ruka Borisa Berezovskog (Will Keen) koji je preuzeo kontrolu nad državnom televizijom.

“Treba izmisliti novi svijet, počni stvarati stvarnost”, glasio je Borisov naputak. Stvaranje stvarnosti vježbali su na starom predsjedniku Borisu Jeljcinu: kad je ovaj pretrpio srčani udar, doveli su njemu namještaj iz Kremlja da održe privid. Ako Jeljcin neće Kremlju, Kremlj će Jeljcinu... No, nakon što je bilo jasno da Jeljcin neće izdržati do kraja mandata, pronašli su mu zamjenu u Putinu, bivšem šefu FSB-a. “Ostavljam vas u pouzdanim rukama Putina”, rekao je Jeljcin.

Oligarsi su očekivali da će Putin biti njihova lutka na koncu kad su mu dali potporu. Međutim, on je presjekao konce, zaratio s njima i staljinistički, s “glasom autoriteta”, zasjeo na čelo Rusije 2000. kao karizmatični demagog, “car”, uz pomoć Baranova, “novog Rasputina”, koji je prodao umjetničku dušu i prema konceptu “suverene demokracije” nastavio režirati kazalište samo na političkoj sceni s puno privida i kičaste teatralnosti.

Povlačio je konce iz sjene, orkestrirao medijima, fabricirao terorističku prijetnju Čečena (eksplozije po Moskvi) da opravda Drugi čečenski rat i koordinirao otvaranje Zimske olimpijade 2014. u Sočiju kao “apoteozu kiča” s nastupom Putinu nepoznatog Daft Punka da se dodvori narodu.

Događaji poput ovih samo su fusnote u filmu, natuknice iz Wikipedije: tragedija Kurska, Narančasta revolucija, suradnja s bajkerskom skupinom Noćni vukovi, zatvaranje oligarha, kreiranje internetskih botova kontra Zapada (“sve što generira klikove: influencerice, teoretičari zavjere...”), mržnja prema Ukrajini (“stoljećima je dio ruskog teritorija”) itd.

Epizodičnost ne ide u prilog filmu koji se gleda sa zanimanjem tijekom gotovo dvoipolsatnog trajanja, ali previše skače s događaja na događaj, povremeno i nasumično, a dosta toga i postavlja po strani, npr. slučaj Aleksandra Litvinjenka. Od geopolitički prokušanog Oliviera Assayasa (“Carlos”, “Wasp Network”) očekivao se subverzivniji i provokativniji film, većeg kritičkog odmaka i jače oštrice: francuski redatelj više je fokusiran na repetitivno nizanje događaja, koji remete ritam i prekidaju trilersko-dramsku napetost, nego aktere iza njih.

Lawov Putin je intrigantan: poznati glumac dobro je “skinuo” putinovske manire i znade mu dosta sličiti (pogledajte umetnute dokumentarne/arhivske snimke), na momente isijavajući tihu prijetnju i jezivu hladnoću. No, bilo bi bolje da je Assayas s njim tako raspoloženim snimio baš biografski film o ruskom vladaru u kojem bi obojica dublje zaronili u njegov lik i tečni britanski naglasak pretvorili u “broken English”, pa makar riskirali s karikaturalnošću.

Engleski kod većine važnijih likova bode uši (kao i u seriji “Černobil”), posebice što se izgovara književno, bez ruskog akcenta, kao i u slučaju Baranova koji je “stvorio režim gori od SSSR-a” i “vratio Rusiju u ono što je bila – zatvor veličine države”, a inače uvijek pouzdani Dano igra ga sterilno, jednolično i beskrvno, bez promjene emotivnog registra, toliko da se gledatelj zapita je li Quentin Tarantino možda bio u pravu kad je nedavno javno kritizirao njegovu glumu.

I film je relativno sterilan, sav u sivim tonovima, u skladu boje Rusije, prema Baranovu. Ipak, ako već nije ispunio potencijal, Assayasu treba priznati da je prikazao kako funkcionira politički mehanizam, od Rusije do Amerike. Da Empoli je napisao i nefikcijsku knjigu “Inženjeri kaosa”, a Assayas upravo oslikava inženjerstvo (političkog) kaosa. “Cilj nije osvajanje Ukrajine nego kaos”, govori Putin u filmu.