Napredovala je Carla Simón (r. 1986.) i nakon Berlinalea dogurala do Cannesa. Prvijenac španjolske redateljice “Ljeto 1993.” imao je premijeru 2017. na berlinskom festivalu, kao i drugijenac “Alcarras” koji je tamo 2022. okićen Zlatnim medvjedom. Treći (možda i najveći) Simoničin film “Romeria” natjecao se, pak, za Zlatnu palmu 2025., a bio je nominiran i za šest Goya, španjolskih Oscara.
Ako je “Alcarras” istaknuo Simón kao novu nadu španjolske kinematografije, “Romeria” potvrđuje tu titulu, pa i više od toga. Nakon tri kvalitetna filma, može se zapisati da je Simón trenutno vodeća španjolska redateljica. Simón prenosi na ekran veoma osobne gorkoslatke priče s puno ljudske empatije i rafinirane vizualije (suncem okupani kadrovi u breskvastim bojama ljeta), a autorski je zainteresirana za obiteljske veze, odnosno motive djetinjstva i odrastanja.
“Summer 1993” govorio je o djevojčici koja se, nakon smrti roditelja, prilagođava životu na selu s ujakom i ujnom, bez mame i tate. U centru priče antikapitalističkog “Alcarrasa”, kod nas premijerno prikazanog na ZFF-u i naslovljenog po gradiću u kojem je redateljica odrasla, bila je neizvjesna budućnost obitelji nakon što njihove voćnjake breskvi prijete zamijeniti solarni paneli. “Romeria” je svojevrsni nastavak “Ljeta 1993.”, a naslov se odnosi na španjolsku riječ za hodočašće.
Protagonistica Marina (sjajna debitantica Llúcia Garcia, zasluženo nominirana za najbolju novu glumicu na dodjeli Goya), koja je upravo navršila 18, kao da je odraslija verzija šestogodišnje Fride. Obje su izgubile roditelje zbog ovisnosti, tj. AIDS-a, uostalom kao i Simón, samo što odraslija Marina želi doznati više o mami i tati koje nije poznavala, kako bi redateljica, preneseno, jednom zauvijek raščistila obiteljsku povijest.
Poput Simón, Marina je rođena 1986., ona planira studirati film, ali prije toga mora dobiti potpis bake i djeda za stipendiju, tj. biti priznata kao kćer svoga oca koji nije oženio njezinu majku, tako da je ona vanbračno dijete. Marina odlazi na osobno hodočašće u gradić na španjolskoj obali Atlantskog oceana Vigo, gdje su njezini roditelji rođeni, kako bi upoznala baku, djeda i ostalu rodbinu.
Sa sobom je ponijela kameru i mamin dnevnik pisan od 1983. do 1986., no ubrzo shvaća da se ono što je mislila da je znala o roditeljima kosi s pričama rodbine, poput ujaka Loisa (Tristán Ulloa) koji kaže da “ljubav i droga nisu dobra kombinacija”, ciljajući na njezinog oca i majku. Otac je umro kasnije nego što je mislila, 1992., a ne 1987., dok je konzervativni djed (José Ángel Egido) pokušao zataškati sinovu ovisnost o heroinu i sakriti ga od svijeta. Takoreći ga se i odrekao zbog toga i djeteta van bračne zajednice – Marine.
Također, čini se da za sinovu narkomaniju i smrt krivi njegovu partnericu, Marininu mamu, na koju ona jako sliči (“pljunuta”), ali osjeća i grižnju savjesti pa unuci daje golemu količinu novca ne bi li otkupio grijehe. Redateljica nanovo istražuje obiteljsku dinamiku i postavlja pitanja je li nas dijeljenje iste krvi čini dijelom iste obitelji i kakvi su naši roditelji bili u mladosti.
Osjeća se da Simón preko Marine egzorcira vlastite demone prošlosti u potrazi za katarzom, ali njezina suptilna, senzibilna režija osovljena oko introspekcije i kontemplacije glavnog ženskog lika uspijeva investirati gledatelja i “nešto sasvim osobno” načiniti univerzalnim i poistovjetljivim.
I ne samo to, s meditativnim ritmom i opčinjujućim vizualima mora, obale i brodova koji podsjećaju na malteški biser “Luzzu”, uz dodatak podvodnih kadrova, “Romeria” na momente transcendira obiteljsku dramu i postaje nešto više – (meta)film o prolasku vremena i sjećanju, a u završnici i komad magičnog realizma. Kamerna estetika je izvrsna u evokaciji ranih dvijetisućitih i osamdesetih, pri čemu je lavovski posao obavila snimateljica Hélène Louvert (“Nikad, rijetko, ponekad, uvijek”, “Izgubljena kći”, “Himera”; snimala i hrvatsku “Murinu”).
Osobito je impresivna “zrnata” rekreacija osamdesetih, kad se priča vrati kroz vrijeme i prati zaljubljenost i ovisnost Marininog oca i majke (glumi je također Garcia). Film tu kao kao da prelama scene iz “Odavde do vječnosti” i “Plave lagune” na halucinantan način (tijela isprepletena algama), magleći granicu između zbilje i fantazije. Možda je sve samo Marinin zamišljaj. **** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....