Marko otkrio zašto je s obitelji napustio Hrvatsku: ‘Ni ovdje nije idealno, ali mi djeca više ne jedu paštetu za večeru‘

“Nikada nisam planirao napustiti Hrvatsku. Ovdje sam se rodio, ovdje sam radio od osamnaeste godine, ovdje sam sagradio kuću koju sam još uvijek otplaćivao dok sam pakirao kofere za Njemačku. Radio sam kao konobar skoro 15 godina. Vikendi? Ne postoje. Blagdani? Tuđi. Sjećam se kada je sin prvi put hodao, a ja sam bio na poslu. Kad je kći krenula u školu, ja sam bio na poslu”, ispovijed je Marka (41) konobara iz okolice Karlovca za Direktno.hr

“Plaća? Taman da pokrije osnovno. Ali kad su krenuli krediti, trošarine, struja, voda, školske knjige i rast cijena hrane, više nisam mogao. Moja žena radi kao blagajnica. Zajedno smo zarađivali manje nego što jedan prosječan radnik u Njemačkoj zaradi sam”, nastavio je dalje otkrivši trenutak kada je shvatio da mora ići ako želi pružiti bolji život svojoj djeci.

“Najteže mi je bilo kad sam shvatio da djeca večeraju paštetu svaki drugi dan jer više nisam imao novca za meso. Pašteta. Mi odrasli nismo ni jeli, da njima ostane. Pokušao sam naći dodatni posao. Radio sam povremeno po građevini, čistio, nosio gajbe, radio i nedjeljama. Ali računi su rasli brže nego što sam ja mogao”, opisao je.

A onda je došao dan kada se otvorila mogućnost da ode raditi u Njemačku. “Kad mi je kum iz Ulma rekao da njegov poslodavac traži radnike, dvoumio sam se danima. Ali kad sam sjedio s djecom jedne večeri i rekao im da se ne mogu ići igrati jer nemamo za autobusnu kartu do grada, znao sam da je gotovo. Otišao sam sam. Spavao prvih mjesec dana u stanu s još četvoricom. Radio na montaži po 10 sati dnevno, ali znaš što? Mogao sam poslati kući 900 eura. Žena je mogla platiti režije i kupiti djeci tenisice. I evo, godinu dana poslije, napokon smo unajmili stan kao obitelj. Život je daleko od idealnog, ali više nitko ne jede paštetu za večeru”, opisao je.

I da, svaki dan mislim na Hrvatsku. Na šumu ispred naše kuće, na mirise nakon kiše, na ono “svoje”. Ali kako da se vratim kad znam da bi me tamo opet dočekao hladnjak s tri jaja i pola margarina? Ne odlazimo jer želimo. Odlazimo jer moramo. A neki još uvijek misle da smo “uhvatili priliku”. Ne, mi smo pobjegli”, zaključio je Marko u razgovoru za Direktno.hr.