Braća Mirko i Stjepan Seljan bili su karlovački sinovi koji su iz malog hrvatskoga grada došli do carskog dvora u Etiopiji, prašuma Amazone i slapova Južne Amerike, pretvorivši se u najpoznatije hrvatske istraživače u povijesti.
Karlovac kao polazište za svijet
Mirko (rođen 1871.) i Stjepan (rođen 1875.) Seljan odrasli su u Karlovcu, u obitelji krznara Ivana i majke Vicencije. Odrastali su uz miris radionice, školske klupe i atlase – bili su odlični đaci, a najviše ih je privlačio zemljopis. Nakon srednje škole obojica stječu vojnu naobrazbu, što će kasnije biti presudno: disciplina, orijentacija, fizička izdržljivost i razumijevanje vojničkog života postaju dio njihova "alata" za preživljavanje na krajevima svijeta.
Mirko se prvi odlučuje otići "u svijet". Radi kao inženjer građevine u Beču, Budimpešti, Bukureštu i Sankt Peterburgu, upoznaje različite kulture, jezike i političke igre tadašnjih europskih sila. Stjepan u isto vrijeme služi u austro-ugarskoj mornarici, ploveći svjetskim morima, a potom radi kao ljekarnik – kombinacija mornarskog iskustva i medicinskog znanja kasnije će biti zlata vrijedna na ekspedicijama. Krajem 19. stoljeća, obojica se vraćaju u Karlovac, ali više nisu samo lokalni mladići – svijet ih je već zaveo.
‘Champion of Globetrotter‘ i izazov Petrograd – Pariz
Godine 1897. Mirko poduzima pothvat koji bi i danas bio naslovnica: pješice prelazi put od Petrograda do Pariza u samo 110 dana. Za to dobiva naslov "Champion of Globetrotter", svojevrsno međunarodno priznanje za ekstremno putovanje u doba bez modernog prijevoza, GPS-a i turističke infrastrukture. Taj podvig pokazuje dvije ključne crte njegova karaktera – nevjerojatnu fizičku izdržljivost i spremnost da vlastito tijelo i volju pretvori u dokaznu točku: "ovo je moguće".
Istovremeno, u Rusiji čuje priče o Abesiniji (današnjoj Etiopiji), carstvu na afričkoj visoravni u koje se projiciraju ambicije europskih sila – posebno Rusije – da steknu utjecaj na Rogu Afrike. Te priče o Meneliku II., caru koji pokušava modernizirati svoju vojsku i državu, i o prostoru koji se tek otvara europskim istraživačima, duboko se urezuju u Mirkovu maštu. Kada se u zimu 1898. Stjepan vrati u Karlovac, dvojica braće već imaju zajedničku ideju: Hrvatska im je dom, ali njihovo polje djelovanja bit će planet.
23. siječnja 1899.: dan kad su Karlovac zamijenili Afrikom
U rano jutro 23. siječnja 1899. braća Seljan napuštaju Karlovac i kreću na ekspediciju koja će ih učiniti legendama. Prvi cilj je Afrika, a prva dionica gotovo simbolična: od Karlovca do Trsta idu pješice, kao da žele potvrditi da se i do "vrata svijeta" dolazi vlastitim nogama. U Trstu se ukrcavaju na brod prema Aleksandriji i prvi put osjete ritam putovanja koje više neće biti turističko, nego istraživačko, pa i političko.
U Egiptu prolaze kroz Damanhur, Tel el Barad, Tantu i Bennu el Asl, uranjajući u pejzaže Nila i gradova koji spajaju arapsku, afričku i kolonijalnu stvarnost. Sredinom ožujka stižu u Kairo, pulsirajuću prijestolnicu koja im pokazuje kako izgleda središte britanskog utjecaja u sjevernoj Africi. Odande idu uz Nil do Wadi Halfe u Sudanu, zatim opet natrag u Kairo, pa pješice do Ismailije i dalje uz Suez do Port Saida – mreža ruta kojom potvrđuju da im geografske karte više nisu apstrakcija, nego dnevna realnost.
Iz Port Saida plove prema Djiboutiju, zatim do Adena, pa pješice do tjesnaca Bab el Mandeb, a krajem ožujka ponovno su u Djiboutiju, glavnom gradu tadašnje Francuske Somalije. Tu nailaze na prvu ozbiljnu političku prepreku: francuske vlasti im ne daju dozvolu za ulazak u Abesiniju. Umjesto da odustanu, pronalaze zaobilazan put – preko Britanske Somalije – pokazujući da su jednako spremni pregovarati s administracijom kao i s nepreglednim pejzažima.
Od gostiju Rasa Makonena do careva povjerenja
Od 24. travnja do 8. svibnja Seljani su gosti Rasa Makonena, rođaka cara Menelika II. i oca budućeg cara Hailea Selasija. To nije tek kurtoazna posjeta – Makonen je ključni igrač u abesinskoj politici, a susret s njim otvara im vrata careva dvora. Dana 9. lipnja stižu u Addis Abebu, gdje ih Menelik II. prima na brdu Entoto i dodjeljuje im tjelesnu stražu od čak 300 vojnika.
Razlog careva povjerenja je praktičan: braća imaju vojna znanja i europsko iskustvo, a Menelik želi modernizirati svoju vojsku. U Addis Abebi tih godina djeluje više stranih savjetnika – preko njih se odvija tihi rat europskih sila za utjecaj u Abesiniji. Seljani se u tu mrežu uklapaju kao hrvatski avanturisti i stručnjaci koji nisu "velesilskoga" formata, ali upravo zato mogu lakše steći povjerenje – nemaju iza sebe kolonijalnu flotu ni imperijalne ambicije.
U rujnu 1899. Mirko postaje guverner južnih provincija Etiopije, a Stjepan njegov zamjenik. Malo je hrvatskih imena u povijesti koja su držala tako visok položaj u jednoj afričkoj državi – Seljani su tada odgovorni za određivanje granice između Abesinije i britanske Kenije, pokoravanje plemena i pripajanje njihovih teritorija Menelikovu carstvu. Istodobno, provode geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja u području Rudolfova i Stefanijina jezera.
Na obali Rudolfova jezera (danas jezero Turkana) osnivaju rezidenciju Seljanville – svojevrsnu uporišnu točku koja spaja administrativnu, vojnu i znanstvenu funkciju. Teritorij pripojen Etiopiji u vrijeme njihova djelovanja ostaje u sastavu te države do danas, a Seljanville postaje granična postaja etiopske vojske – trajni, iako mali, geopolitički trag karlovačke braće.
Izlazak iz Etiopije i novi horizont: Južna Amerika
Oko 1902. braća napuštaju Etiopiju, vjerojatno iz političkih razloga – borba europskih sila i unutarnje igre na dvoru učinile su njihovu poziciju neodrživom. Umjesto povratka kući, biraju novi kontinent: Južnu Ameriku. Godine 1903. stižu tamo gdje se susreću golemi vodopadi, neistražene rijeke i tragovi davnih civilizacija – prostor koji u europskoj mašti već nosi prizvuk "posljednjeg neistraženog".
Istražuju slapove Sete Quedas (danas potopljene zbog hidroenergetskih zahvata) i neistraženi tok rijeke Aquapei, probijajući se kroz džungle i rijeke koje još nisu ucrtane u karte koje stoje na policama europskih geografa. Njihov rad nije samo pustolovni – bilježe, mjere, opisuju, skupljaju predmete materijalne kulture, gradeći arhivu znanja o područjima koja su tada na rubu globalne znanosti.
Godine 1911. prelaze u Čile kako bi istraživali ležišta salitre, koja su u to vrijeme strateški važan resurs za poljoprivredu i industriju. Time pokazuju još jednu dimenziju – sposobnost da povežu znanstveno istraživanje s gospodarskim interesima, jer tko kontrolira salitru, kontrolira dio svjetske proizvodnje gnojiva i streljiva.
San o spajanju Atlantika i Pacifika Amazonom
U Južnoj Americi braća počinju raditi na projektu koji zvuči kao kombinacija znanstvene vizije i avanturističke drame: spajanje Atlantika i Pacifika plovnim putem preko Amazone. Ideja je ambiciozna – pronaći, istražiti i potencijalno otvoriti rutu koja bi omogućila lakši prijelaz između dva oceana, alternativu tadašnjim ili budućim kanalima. U doba kada Panama još nije dovršeni "sigurni" kanal, svaki takav projekt ima i stratešku težinu.
Taj plan, međutim, nikada nije ostvaren. Mirko pogiba tijekom ekspedicije u području Amazone 1913. godine, u Peruu – okolnosti smrti ostale su obavijene dozom misterija, kao što to često biva s istraživačima koji nestanu u džungli. Njegova smrt prekida i veliki plan o "amazonskom mostu" između oceana, ali ne zaustavlja u potpunosti rad – Stjepan nastavlja živjeti i djelovati u Južnoj Americi sve do smrti u Ouro Pretu u Brazilu 1936. godine.
Hrvatska znanstvena misija i nasljeđe u Zagrebu
Za razliku od mnogih putnika koji su svoja iskustva čuvali u privatnim bilježnicama, Seljani ostavljaju trag i u tiskanoj riječi i u muzejima. Objavljuju putopisne crtice na više jezika, pišu knjige i aktivno se uključuju u znanstvenu komunikaciju svog vremena. U Južnoj Americi osnivaju Hrvatsku znanstvenu misiju (Mision Cientifica Croata), institucionalizirajući svoje istraživačke aktivnosti i gradeći most između hrvatske znanosti i južnoameričkog terena.
Posebno je vrijedna zbirka materijalne kulture koju daruju Etnografskom muzeju u Zagrebu: 133 predmeta iz Afrike i 240 iz Južne Amerike. Ti predmeti – oruđa, odjeća, ritualni objekti, svakodnevni predmeti – postaju materijalni dokaz njihovih putovanja, ali i izvor za etnološka i antropološka istraživanja budućih generacija. Umjesto da egzotične predmete zadrže kao privatne trofeje, braća ih vraćaju u hrvatsku kulturnu sferu, čineći Karlovac i Zagreb dijelom globalne mreže znanja.
Braća Seljan u hrvatskoj kulturi
Priča braće Seljan nije ostala samo u arhivima i muzejima. Zlatko Milković piše romansirani životopis "Braća Seljani", kojim njihovu biografiju pretvara u narativnu pustolovinu, približavajući je široj publici. Na temelju te knjige Andrija Maurović – klasik hrvatskog stripa – stvara strip "Grob u prašumi", u kojem njihova južnoamerička epizoda dobiva vizualni i mitološki sloj. Seljani se tako sele iz novinskih kronika i stručnih časopisa u popularnu kulturu, postajući domaća verzija "indiane jonesa", ali s realnim povijesnim utemeljenjem.
Karlovac, grad iz kojeg su krenuli, danas ih pamti kao lokalne junake koji su svoje ime upisali na tri kontinenta. CEIK "Braća Seljan" i istraživanja Etnografskog muzeja u Zagrebu dodatno osvjetljavaju njihovu ulogu, dok rad povjesničara poput Sande Kočevar pokazuje kako je tadašnji karlovački tisak pratio njihove pothvate – od Afrike do Južne Amerike.
Što njihova priča znači danas
Priča Mirka i Stjepana Seljana nije samo egzotična epizoda iz fin de sièclea; ona je ogledalo jednog razdoblja u kojem se svijet ubrzano povezivao, a mali narodi tražili svoje mjesto izvan granica velikih imperija. Kao Hrvati iz tadašnje Austro-Ugarske, bez vlastite države, uspjeli su se upisati u povijest Etiopije, Brazila, Čilea i međunarodne znanstvene zajednice.
Njihova karijera govori o spoju znanosti, politike i pustolovine: bili su guverneri i pregovarači, kartografi i etnografi, planeri velikih infrastrukturnih vizija i kroničari svakodnevice naroda koje su susretali. U vremenu kada se raspravlja o etici istraživanja i kolonijalnim nasljeđima, braća Seljan nude kompleksnu priču: s jedne strane služili su caru Meneliku u širenju njegova carstva i "pokoravanju plemena", s druge su istinski dokumentirali kulture i pejzaže, vraćajući dio tog bogatstva u hrvatske institucije.
U hrvatskoj memoriji ostaju kao dokaz da se i iz malog grada na četiri rijeke može krenuti na put koji će voditi do dvora u Addis Abebi, granica Etiopije i Kenije, slapova Sete Quedas i amazonskih rukavaca – i da jedno prezime, Seljan, može postati trajni nadimak za hrabrost, znatiželju i neumornu potrebu da se iza svakog horizonta otkrije još jedan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....